Kiparstvo, slikarstvo, instalacije, performance art stvari su koje se generalno trpa pod kišobrane 'ozbiljnih' te 'visokih' umjetnosti. Ti izrazi već sami po sebi daju sasvim jasnu poruku ljubiteljima popularne glazbe, hit filmova i koječega još da je umjetnost koju oni vole – neozbiljna i niske kvalitete. A poruka je još i izraženija u diskursu o umjetnosti, kroz koji se konzumente 'neozbiljnih' umjetnosti često, manje ili više otvoreno, tretira kao da su intelektualni bogalji zaostali u razvoju.

Netrepeljivost je, naravno, obostrana, pa tako i 'neuki plebs' svijet ozbiljne umjetnosti doživljava kao svijet pretencioznih seronja koji se skrivaju iza besmislenih frazetina te troše mukom stečeni novac poreznih obveznika na spaljene pokemone uronjene u teglu braniteljskog urina i što već ne!

A između te dvije vatre, našli se jadni – umjetnici.

Još ne tako davno, bio sam voljan na adresu novodobnih 'ozbiljnih' umjetnika uputiti sljedeći prigovor: ako im je toliko stalo da svojim radovima prenesu neku važnu poruku i natjeraju ljude na razmišljanje... Ta zar nisu mogli izabrati neki bolji kanal kojim će doprijeti do puno većeg broja ljudi? Nisu li mogli izabrati oblik izražavanja kroz koji će tu poruku prenijeti na jasniji, koncizniji način? Mislim, ono, ako hoćeš reći nešto na npr. temu konzumerističkog društva, iz čega će prosječni recipijent prije izvući nešto, bilo što: iz polemičkog teksta na tu temu ili iz tostiranog He-Mana uronjenog u teglu užegle Cedevite?

No dobro, šalu na stranu: nije fer uspoređivati jabuke i kruške, kao što nije fer ni umjetnike tretirati kao propovjednike koji moraju doprijeti do što većeg broja ljudi ili im džabe pos'o. Jer... umjetnikom se postaje ne zato što želiš nekome soliti pamet, nego jednostavno zato što te izvjestan način izražavanja – najviše privlači i ispunjava. I kakav god da bio ton popratnog diskursa, umjetnici nisu neka samozadovoljna kasta koja na sve druge gleda svisoka: oni su samo ljudi koji rade ono što vole, i to je poruka koju 'Work of Art: The Next Great Artist' dosta efektno prenosi.

'Work of Art' je jedan od onih realityja u kojima pripadnici određene branše dođu pokazati što znaju, i onda svakog tjedna bude eliminirana cca jedna slaba karika, da bi do finala sezone te konačne borbe za glavnu nagradu - dogurala tek probrana šačica najuspješnijih natjecatelja. Branša je u ovom slučaju, naravno, ona vizualnih umjetnika, nagrada je bila 100.000 dolara + izložba u Brooklyn Museumu, a emisija je nedavno dobila zeleno svjetlo i za drugu sezonu.

Bilo je glasova koji su se bunili kako to sve srozava ozbiljnu umjetnost, ali upravo to 'srozavanje' (čitaj: demistifikacija umjetničkog djelovanja) ono je zahvaljujući čemu 'Work of Art' uspijeva laiku-ignoramusu poput mene dati nekoliko jednostavnih odgovora na bazično pitanje: čemu sve to? To jest, zašto se ljudi bave određenim vrstama umjetnosti, i što neki drugi ljudi u tome nalaze?

Pa, za početak: kad vidiš natjecatelje kako užurbano rade djelo na zadanu tjednu temu, kako slikaju, režu, pile, bruse, entuzijastično skaču i trče okolo za materijalima. Vrati te to natrag u dane kad si se kao mali igrao slikara, kipara, čega god, i sjetiš se – Bože, o Bože, kako je to samo znalo biti zabavno!

A kad se na kraju emisije predstave svi radovi na zadanu temu, pa se nađeš u situaciji da tražiš svog favorita, taj navijački impuls te tjera da se uhvatiš u koštac s onim vazda intrigantnim pitanjem: što čini dobru umjetnost? Zašto je jedno djelo poškakljalo nešto u meni, dok me neko drugo na istu temu ostavilo potpuno hladnim? Laik kakav već jesam, očekivao sam da će mi tu glavni kriterij biti da je djelo oku najugodnije i - iznenadilo me kad je ispalo da mi to nije bilo uvijek dovoljno, da sam često tražio još nešto, koliko mi god bilo teško artikulirati o čemu je točno riječ.

Zato su tu bili dežurni suci (kritičari, galeristi, poznati umjetnici) da artikuliraju umjesto mene, i premda su imali oni svojih prosera ('Sviđa mi se kako nam ova skulptura čovjeka s ekranom umjesto glave i igraćom konzolom ukopčanom u pupak govori nešto o kulturi gejminga', LOLOLOLOLOL), s druge strane su u mnogo navrata imali iste favorite kao i ja, potpuna neznalica!

I tako, deset puta po četrdeset minuta, osjećao sam se dijelom svijeta koji inače običavam doživljavati stranim i hermetičnim. Ne znam puno o umjetnosti i umjetnicima, ali... Čini mi se da bi im dobro došlo i više takvog 'srozavanja'?