Rodio se 6. veljače 1946. u Šepurinama na otoku Prviću, gdje je stekao osnovno obrazovanje, a gimnaziju je završio u Šibeniku. Godine 1973. diplomirao je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je 1980. na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a 1983. doktorirao disertacijom "Naše iseljeništvo u Južnoj Americi i stvaranje jugoslavenske države 1918." na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Profesionalnu karijeru započeo je 70-tih godina prošloga stoljeća kao novinar i urednik u Studentskom listu. Onemogućen u pisanju zbog političke nepodobnosti, usmjerio se osamdesetih prema historiografskim istraživanjima, zaposlivši se u Institutu za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu kao znanstveni suradnik.

Aktivirao se u politici kao sudionik pokreta za stvaranje suvremene hrvatske države i to u okviru liberalne struje, najprije HSLS-a 1989. i potom DC-a. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (1992–1995) kao i Skupštini grada Zagreba. Radio je kao ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije (Hina) do umirovljenja (2000).

Obnašao je, uz ostalo, dužnost predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Djelovao je kao član Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (1992), bio je član saborskog Odbora za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja (1995), član Odbora za obilježavanje 50. obljetnice Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta (1995) kao i član Komisije za pomilovanja (1996).

Devedesetih djeluje kao jedan od utemeljitelja i znanstvenih savjetnika Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar". Uz znanstveni rad paralelno je, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kasnije Hrvatskim studijima, predavao kao izvanredni profesor hrvatsku povijest XX. stoljeća.

Ljubomir Antić istraživao je hrvatsku povijest novoga vijeka u njezinu svjetskom kontekstu, napose povijest iseljeništva i odjeke Hrvatskog narodnog preporoda u dalmatinskim zajednicama zemalja Južne i Sjeverne Amerike, problematiku kulturnoga nasljeđa pionira hrvatskoga iseljeništva u domicilnim američkim sredinama posebice njihove periodike, dok je u zadnje vrijeme bivao usredotočen na političku povijest XX. stoljeća te izazove nacije suvremenoga doba.

Studiozno je pratio hrvatskog čovjeka u tuđini od zlatnih i salitrenih groznica na oba američka kontinenta, tumačeći etape rješenja hrvatskog pitanja pod kraj drugog tisućljeća dok je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije te prve i druge Jugoslavije, uzroke hrvatskog jugoslavenstva (Supilo, Meštrović, Trumbić...), iseljeničku potporu postupnoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji, kao i proces rekroatizacije 1990-ih – kada je u Domovinskom ratu stvarana Republika Hrvatska – onih naših iseljeničkih zajednica koje su se odselile uoči Hrvatskog narodnog preporoda kada Hrvatska nije bila suverena država niti subjekt međunarodnog prava, podsjeća MH.

Iseljeničke su mu studije, opremljene iscrpnim znanstvenim aparatom, ilustrirane preslikama izvornih dokumenata (autor ih je istraživao više od 70 000) koji dočaravaju hrvatsku (južno)američku dijasporu, čiji se drugi i treći naraštaj ubrzano penje s obrazovanjem i čestitošću na društvenoj ljestvici prekooceanskih domicilnih zemalja. Argumentirano izdvaja vodeće figure političkog i kulturnog života hrvatskog iseljeništva poput Ivana Krstulovića, nacionalnog preporoditelja američkih Hrvata. Iseljeničku tematiku popularizira u medijima kao feljtonist, kolumnist i scenarist televizijskih emisija, znatno pridonijevši skidanju ideološke stigme s hrvatske emigracije, ističe MH.

Sudjelovao je u radu brojnih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu, te bio inicijator znanstvenih simpozija kao i član stručnih odbora. Objavio je više knjiga kao autor, koautor i urednik. Autor je većeg broja znanstvenih radova tiskanih u časopisima, stručnih analiza, ocjena, prikaza, i sl. Radovi su mu prevođeni na engleski i španjolski jezik.

Od uspostave neovisne RH u javnim istupima zagovara znanstvenu revalorizaciju prinosa hrvatskog iseljeništva našem kulturnom krugu, izdvojivši precizno pozitivne društvene i gospodarske učinke migracija na moderno hrvatsko društvo u cjelini. Znanstveni su mu interesi zadnjih godina bili usredotočeni i na političku povijest Hrvatske u XX. stoljeću, koji su rezultirali javnim predavanjima te objelodanjenim studijama.

U monografiji Velikosrpski nacionalni program, ishodišta i posljedice, prema ocjeni struke, na najbolniji način znanstveno potvrđuje da taj ekspanzionistički program ima transvremenski karakter te da je agresija Srbije na Hrvatsku 1990. i pobuna Srba i njihovo sudjelovanje u toj agresiji inspirirana dotičnim programom.

Bio je član Matice hrvatske u kojoj je gotovo četiri desetljeća neumorno surađivao u njezinim publikacijama i časopisima.

Posljednji ispraćaj Ljubomira Antića bit će u utorak na rodnom otoku.