Činjenica jest da je stvaranje neovisne palestinske države danas postalo neizbježno. Stvaranje takve države jedini je jamac trajnog, pravednog i održivog rješenja krize koja desetljećima generira nestabilnost u tom dijelu svijeta. Zna to dobro i Republika Hrvatska, ali se na hrabar čin priznanja palestinske države još nije odvažila. Barem ne dok ne dobije zeleno svjetlo od Europske unije.

'Mada u ovom trenutku većina suverenih država, odnosno većina država članica Ujedinjenih naroda priznaje suverenost palestinske države, u pitanju je i dalje u prvom redu deklarativno izražavanje političke potpore Palestincima, a ne agregiranje općeprihvaćenih međunarodnih priznanja', pojasnio je u razgovoru za tportal Boško Picula s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Palestinsku je državu 1988. godine proglasilo Palestinsko nacionalno vijeće u Alžiru. Deklaracija o neovisnosti, koja čini temelj za proglašenje Palestine, do danas je ostala ključnim dokumentom kada su posrijedi međunarodna priznanja Palestine kao suverene države. Od njezina se donošenja i računaju pojedina priznanja, međutim karakter priznanja je poprilično različit; dio zemalja navodi njezine granice prije izraelske okupacije 1967, dio granice uopće ne spominje, dio priznaje samo PLO kao organizaciju, a jedan dio tih zemalja ne priznaje sam Izrael. Ipak, važnost te deklaracije nadmašuje sam čin proglašenja neovisnosti.

'Iako je palestinsku državu proglasila državom Palestinaca gdje god se nalazili, a glavnim gradom Jeruzalem, Deklaracija nije isključila njezin miran suživot s Izraelom, što je velikom dijelu međunarodne zajednice bilo dovoljno da baš u tom trenutku prizna suverenost Palestini. Tomu je pripomoglo i isticanje autora teksta da će vlast u neovisnoj Palestini biti temeljena na načelima socijalne pravde, jednakosti i nediskriminacije u javnim pravima stanovnika neovisno o spolu, rasi, vjeri i boji kože te na vladavini prava i neovisnom pravosuđu', objasnio je Picula, dodavši da je i bivša Jugoslavija sudjelovala u prvom valu priznanja Palestine.

Ovaj tjedan u službenom posjetu Hrvatskoj bio je kontroverzni izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman. Nije tajna da je namjera njegove diplomatske misije bilo lobiranje da se ne prizna palestinska država u Ujedinjenim narodima u rujnu ove godine.

Sastao se Lieberman s ministrom vanjskih poslova Gordanom Jandrokovićem, s predsjednikom Sabora Lukom Bebićem, zatim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, pa čak i, za svaki slučaj, s glavnim čovjekom oporbe Zoranom Milanovićem. Međutim, kako se čini, njegov izlet u naše krajeve neće uroditi plodom.

'Republika Hrvatska, s obzirom na osjetljivost i kompleksnost ove teme, vrlo pozorno prati tijek događanja. Konačna odluka donijet će se nakon konzultacija s našim saveznicima u Europskoj uniji, u okviru usklađivanja zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a, te sa Sjedinjenim Američkim Državama. Ta će odluka svakako biti u skladu i s vlastitim procjenama te nacionalnim interesima Republike Hrvatske', poručili su iz Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija nakon susreta s Liebermanom.

I predsjednik Josipović poslao je sličnu poruku.

'Oko tog pitanja vode se konzultacije s partnerima u EU i drugdje u svijetu. RH u svakom slučaju podupire rješenje koje se temelji na dvjema državama, izraelskoj i palestinskoj. Podržat ćemo svako rješenje koje će u danoj realnosti dovesti do konačnog završetka krize', poručeno je iz Ureda predsjednika.

Bilo bi lijepo kad bi te riječi prešle u djela, ali podsjetimo da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja nema nikakve formalne odnose ni s Palestinom, odnosno Palestinskom samoupravom, ni s PLO-om kao organizacijom.

'U dvojbi oko toga priznati Palestini pravo na samostalnu državu ili ne, najjednostavnije je, ali i najpreciznije poći od volje palestinskog naroda i njegovih predstavnika izražene Deklaracijom o neovisnosti te od rezolucija UN-a koje od 1947. kontinuirano ne dvoje oko tog prava', zaključio je Picula.

Za rješenje tog gordijskog čvora nužno će biti potreban odlučan angažman 'vanjskih čimbenika', jer će otpori obiju strana biti snažni, kao što je to bilo svaki put dosad. Jedino preostalo pitanje je koliko će vremena morati proći dok se i formalno ne proglasi neovisna država Palestina te stvore uvjeti za njezino normalno funkcioniranje kao neovisne države arapskog naroda u Palestini. Vrijeme je, kao geostrateški čimbenik, u principu uvijek bilo na strani Izraelaca.

Rujan nas možda ipak razuvjeri i pokaže da se svjetski poredak, za promjenu, može krojiti po pravdi, a ne onako kako samo odgovara 'velikima' i moćnima.