Za razliku od stotina 'tihih' smaknuća, popraćenih tek lokalnim prosvjedima udruga za borbu protiv smrtne kazne i izvještajima u regionalnim medijima, slučaj Humberta Garcije Leala izazvao je reakciju Washingtona. Razlog, naravno, nije deklarativno protivljenje smrtnoj kazni – takav luksuz Obama ne može priuštiti sve dok princip 'smrt za smrt' podržava dvije trećine Amerikanaca - već je to zabrinutost Bijele kuće zbog pukotina u političkom sustavu koje koče približavanje SAD-a ostatku svijeta i vuku državu sve dublje u glib.

Američki Vrhovni sud, podsjetimo, odbacio je Obamin zahtjev za odgodu egzekucije Leala, meksičkog državljanina koji je u SAD došao kao dijete, a 1994. osuđen je zbog silovanja i ubojstva 16-godišnje Adrie Saucede. Obamin zahtjev temeljio se na činjenici da Leal nije obaviješten o pravu na konzularnu pomoć, čime su teksaške vlasti prekršile Bečku konvenciju koja stranim pritvorenicima pri uhićenju jamči pravo da se konzultiraju s predstavnicima svojih vlada.

Glavni državni odvjetnik Donald Verrilli poručio je Vrhovnom sudu da slučaj Leal utječe na vanjskopolitičke interese SAD-a na najvišoj razini. 'Smaknućem bi SAD nepopravljivo narušio svoje međunarodne pravne obveze', dodao je Verrilli. Bijela kuća izrazila je zabrinutost zbog moguće odmazde prema Amerikancima u inozemstvu, dakle uskratom njihovih recipročnih prava na diplomatsku pomoć. Nije pomoglo.

Bečka konvencija - 'uže za spašavanje'

Američka novinarka Euna Lee, koja je pet mjeseci 2009. provela u zatočeništvu u Sjevernoj Koreji, kaže da je Bečka konvencija bila 'uže za spašavanje' koje je pomoglo u njezinu izvlačenju iz zatvora. 'Vjerujem da me promptni pristup konzularnim djelatnicima zaštitio od fizičkog zlostavljanja od strane onih koji su me zarobili', poručila je Lee, zalažući se za pravo Leala i svih ostalih stranih državljana na konzularni pristup, jer je to 'dvosmjerna ulica'.

Čak je i Iran, kojeg je SAD 1979. tužio Međunarodnom sudu pravde (ICJ) zbog kršenja iste Bečke konvencije na koju se Teksas sada oglušuje, nedavno omogućio konzularnu pomoć zatočenim američkim planinarima. Sud je prije 30-ak godina, u vrijeme iranske talačke krize, presudio u korist SAD-a, no 2004. pobjedu je odnio Meksiko koji je tužio SAD zbog smrtnih presuda Lealu i još 50-orici Meksikanaca bez pružanja konzularne pomoći.

Zbog te odluke SAD je pribijen na stup srama, pa je čak i tadašnji predsjednik George W. Bush naložio rodnom Teksasu da ponovno razmotri presude. No Vrhovni sud zaključio je 2008. da američke savezne države nisu dužne slijediti Bečku konvenciju, ako ih na to ne obveže Kongres. Predsjednik pritom ne igra nikakvu ulogu.

Imperijalisti vrište

Jason S. Maloy, profesor na Sveučilištu Oklahoma State, ističe za tportal da su mnogi promatrači, unutar i izvan SAD-a, skloni zaboraviti da su američke savezne države djelomično suverena tijela koja se sučavaju s mnogim zamkama suverenih nacija: imaju svoje dužnosnike i upravitelje, zakonodavstva, sudove, čak i oružane snage.

'Nacionalna vlada smatra se nadređenom saveznim državama kada su u pitanju izvršna vlast, zakonodavstvo, sudstvo i vojska, no činjenica da svaka država u svim navedenim područjima ima vlastite, paralelne institucije, neizbježno dovodi do sporova i konfuzije. Zato je toliki dio naše povijesti potrošen na međusobne borbe, čak i prije nego bacimo pogled preko nacionalnih granica', kaže Maloy.

U okvirima američkog zakona, slučaj Leal ne odnosi se zapravo na autoritet međunarodnog zakona, već na odnose između suverene nacije i djelomično suverenih država. 'Neki Amerikanci, istina, vrište protiv međunarodnog zakona jednostavno zato što su imperijalisti: oni žele da SAD bude jedini entitet bez odgovornosti u globalnom sustavu, 'jedina supersila'. No ti ljudi u ovom slučaju ne govore o relevantnom pravnom pitanju', napominje Maloy.

Po njemu, Teksas je u slučaju Leal i drugima prekršio međunarodne obveze SAD-a, no prema Vrhovnom sudu to su bile obveze SAD-a, a ne Teksasa; jedino Kongres, a ne predsjednik sam, može prisiliti države da prihvate te obveze.

Dezintegracija SAD-a i Jugoslavije

Obama pokušava navesti svih 50 država da se usklade s jedinstvenom diplomatskom politikom, kao što je to prije njega pokušao učiniti Bush - no sve dok Kongres ne usvoji dodatno zakonodavstvo za provedbu sporazuma, Teksas slijedi preporuku Vrhovnog suda prema kojoj je svaka država slobodna odrediti vlastitu politiku u odnosu na međunarodni sporazum.

'Očigledno, činjenica da predsjednik potpisuje, a Senat ratificira sporazum, nije dovoljna za savezne države! Svatko tko želi da Teksas zanemari međunarodne obveze u svrhu veličanja američkog imperija, puca sam sebi u stopalo: logika Teksasa ne vodi prema nadmoći supersile u odnosu na druge nacije, već prema dezintegraciji u odnosu na njezine države članice. Možda će jednog dana naši unuci pričati o sličnom putu koji su slijedile SAD i Jugoslavija', nagađa Maloy.

Očekuje se da će teksaški guverner Rick Perry, koji nije htio utjecati na izvršenje smrtne kazne Lealu, ovih dana ući u predsjedničku utrku 2012. Perry je vatreni zagovornik smrtne kazne u državi koja drži crni rekord: u posljednjih deset godina, otkako je preuzeo vlast od bivšeg guvernera G. W. Busha, u Teksasu je pogubljeno više od 200 zatvorenika, najviše u karijeri jednog američkog guvernera.

Osobito je popularan među pristašama Tea Partyja, pokreta američkih ultrakonzervativaca koji očajnički žele da se kandidira na republikanskim predizborima. Retorika tog bivšeg pilota američkog vojnog zrakoplovstva, koji je jednom prilikom za vrijeme rekreativnog trčanja ustrijelio kojota pištoljem od kojega se ne odvaja, glazba je za konzervativne uši.

Svim silama protivi se pravu na abortus i gay brakovima, a na skupu Tea Partyja prošle godine rekao je da bi se Teksas trebao odvojiti od ostatka zemlje ako predsjednik Obama ispuni svoju 'gorljivu želju' i pretvori SAD u socijalističku državu. Ovog tjedna, u istraživanju među teksaškim republikancima, Perry je doskočio do drugog mjesta najpoželjnijih protukandidata Obami na izborima 2012, odmah iza kongresmena Rona Paula. Taj je, pak, proteklog mjeseca morao s čela skidati etiketu 'izolacionista', nakon što su umjereni republikanci John McCain i Tim Pawlenty izjavili da stranka riskira pretvaranje u izolacionistički entitet koji bi mogao postati marginaliziran na nacionalnoj razini. Za republikance na lokalnoj razini nema straha; tamo su ideje, poput automobila, sve veće, a konzularna predstavništva sve manja.

Crna statistika

• Smrtnu kaznu provode 34 američke savezne države, dakle sve osim ovih 16: Aljaska, Maine, New Jersey, Rhode Island, Havaji, Massachusetts, Vermont, Illinois, Michigan, New York, West Virginia, Iowa, Minnesota, Sjeverna Dakota, Wisconsin i New Mexico (ukinuo smrtnu kaznu 2009, ali ne retroaktivno; dvojica zatvorenika čekaju izvršenje).

• Od 1976. do danas pogubljeno je 1259 zatvorenika. Listu predvode Teksas sa 470 smaknuća, Virginia sa 108 i Oklahoma sa 96 smaknuća.

• Od 1259 pogubljenih, bilo je 56 posto bijelaca, 35 posto crnaca, te 9 posto ostalih. Čak 98 posto glavnih okružnih tužitelja u državama sa smrtnom kaznom su bijelci. U slučajevima međurasnih ubojstava, 16 bijelaca smaknuto je zbog ubojstva crne osobe, a istovremeno 253 crnca smaknuta su zbog ubojstva bijelaca.

• Od 1973. više od 130 ljudi oslobođeno je smrtne kazne na temelju dokaza o nevinosti.

• Trenutačno zatvori bilježe 3249 slučajeva u kojima je dosuđena smrtna kazna, od čega su 62 žene. Rekorderi po broju presuda sa smrtnom kaznom su Kalifornija (714), Florida (394) i Teksas (322).

• Od 1259 pogubljenih, čak 1033 slučajeva bilo je na američkom jugu, 73 na zapadu, 149 na srednjem zapadu i svega 4 slučaja na sjeveroistoku.

• Broj presuda sa smrtnim ishodom pada gotovo u kontinuitetu od 1993, kada je dosuđeno 313 smrtnih kazni, do 2010. kada je dosuđeno 112 smrtnih kazni.