Analizu uoči izbora novoga pape završio sam dosjetkom da su u šali novinari The New York Timesa rekli da bi, imajući u vidu stanje Crkve i sve nagomilane probleme i skandale, poglavar katolika trebao biti ne samo jaki duhovni vođa, već i čovjek iznimnih sposobnosti pa se slikovito nazvati John Rambo I. Odnosno, ako se uzme u obzir stanje kurije u Vatikanu, trebao bi biti i neka vrsta Terminatora.

Istina, promašio sam, ali ne u potpunosti jer je nadbiskup mojega rodnog grada Buenos Airesa i rektor isusovačkog fakulteta gdje sam 1986. počeo teološko školovanje, Jorge Mario Bergoglio (koji mi je kao stručnjak za argentinsku književnost približio djelo Jorgea Luisa Borgesa s kojim je za života sjajnoga argentinskoga pisca papa prijateljevao), odabrao ime i program i koji, slutimo svi zajedno, imaju jaču potenciju od svih filmova u kojima Silvester Stallone glumi vijetnamskog veterana s izuzetnim sposobnostima, a Arnold Sshwarzenegger kibernetskog donositelja pravde iz budućnosti.

Jer, ako će Bergoglio zaista biti poput Franje Asiškog, ako geste kojima odbacuje moć i bogatstvo nisu demagoške naravi (a ja tvrdim, zato što papu dugo znam i pratim, da nisu); ako kani uvesti reda u debelo kompromitiranoj vatikanskoj kuriji; ako je odlučan u tomu da potjera crkvene službenike na margine društva, tamo gdje je Isusu, kako je on sam rekao apostolima, najdraže, među siromašnima i obespravljenima; ako ovo skidanje zlatnih i stavljanje skromnijih križeva nije samo moda ili poza hrvatskih biskupa koji su zatečeni u zamki novih standarda, već najava da će prestati palamuditi o duhovnoj bijedi i uhvatiti se u koštac s onom realnom u kojoj tonemo svi skupa; ako će se raznorazni kaptolski i ksaverski Alcatrazi pretvoriti u mjesta susreta i prestati biti središta gnjeva i prezira običnoga puka; ako, hoću kazati, Crkva odluči biti put duhovne slobode, mudrosti i istinskog identiteta, onda će mnogi možda povjerovati da je uskrnuće koje danas obilježavamo, i Kristovo i naše, sasvim opipljiva stvarnost.

Jer Isus iz Nazareta je uskrsnuo (da, ja u to vjerujem, ali nemam dovoljno argumenata da, osim što sam biće nade, ovdje obrazložim uvjerenje mnogih), a metaforički rečeno i crkvena institucija također može 'uskrsnuti' iz sadašnjega stanja moralne zapuštenosti, da ne kažem i etičke smrti. Jer, rekao sam već, o proteklom vremenu nakon koncila treba govoriti kao o desetljećima propuštenih prilika i neiskorištenih šansi. Ovdje ću ih, zbog kratkoće prostora, lapidarno istaknuti.

U prvome redu dolaze promašaji na ekumenskom planu. Naime, prokockano je približavanje evangeličkim i drugim kršćanskim crkvama: to, kako je kazano s najvišeg mjesta Katoličke crkve, uopće nisu crkve u pravom smislu riječi, pa stoga nije moguće priznavanje njihovih službi i zajedničko euharistijsko slavlje. Tu treba spomenuti i to što je prokockana i dugotrajna akcija sporazumijevanja sa Židovima: pa se uvelo pretkoncilsku molitvu za 'prosvjetljenje' Židova i u Crkvu primilo notorne antisemitske shizmatičke biskupe. Dalje, prokockan je povjerenjem ispunjen dijalog s muslimanima: simptomatičan je bio Benediktov 'Regensburški govor' u kojemu je karikirao islam kao religiju nasilja i neljudskosti, uzrokujući na taj način trajno nepovjerenje među muslimanima. Prokockano je pomirenje s koloniziranim prastanovništvom Latinske Amerike: pa se najozbiljnije tvrdilo da su oni 'žarko žudili' za religijom svojih europskih osvajača.

Prokockana je šansa da se pomogne afričkim narodima: afirmacijom kontracepcije u borbi protiv prenapučenosti, a u borbi protiv AIDS-a dopuštenjem uporabe kondoma. Prokockana je prigoda za sklapanje mira s modernim znanostima, da se ozbiljno porazgovara s nevjernicima ili, isto toliko važno, da se učine konkretni koraci za promociju položaja žena u svijetu itd.

Ali, napose, prokockana je šansa da se duh II. vatikanskog koncila napokon i u Vatikanu učini kompasom Katoličke crkve i ubrza njezine reforme. Neprestano se relativiziralo koncilske tekstove, interpretirajući ih nazadnjački, protiv duha koncilskih otaca. Mislim i toplo se nadam da je s papom Franjom završeno razdoblje negiranja toga novoga lica Crkve koje se najavljuje od 1965, da je došlo vrijeme da se konačno oslobode 'radosti i nade' toga velikoga crkvenoga ekumenskoga sabora i zaustavi daljnje propadanje Crkve i sviju koji do nje drže.

Rekao sam da je papino ime i program i da ima snagu oživjeti Crkvu. Da, ali kako? Poznato je da su Franjo Asiški i njegova prvotna zajednica živjeli siromaštvo na herojski i gotovo lud način. Bili su bogato nadareni mističnim, ljudskim i evanđeoskim erosom da bi izišli nakraj sa suprotnim, neumoljivim postojećim snagama. Ali je sva kasnija povijest franjevaštva krenula drugim smjerom. Neprestano se izbjegavalo siromaštvo kao ideal identifikacije sa siromasima u goloj bijedi. To je prilagođavanje bilo zapovijed povijesti.

Siromasi su uvijek bespomoćni. Oni se nalaze na rubu sistema moći. Jasno je da dokle god Crkva egzistira na uvjetima sadašnjeg poimanja kršćanstva, ona ne može biti, kako bi papa želio, 'Crkva siromaha ili siromašna Crkva' nego će se najviše uspjeti predstaviti kao Crkva za siromahe. Kao strukturirane zajednice i institucije, kršćanske crkve uvijek polaze u susret siromasima iz pozicije bogatih. U dodir sa siromasima kršćani, pa i najjednostavniji misionari stupaju iz pozicije moći. Nažalost, umjesto da se ulazi s njima u odnose identifikacije, kako je Franjo činio, kršćani taj odnos prakticiraju skrbničkim razmišljanjem i paternalizmom.

Uskrsnuti sada i ovdje, da, ali kako?! Posebnost Franjina eksperimenta, ponuđenog ne samo franjevcima već i svim kršćanima i ljudima dobre volje (što papa ovih dana svakim korakom ponavlja) sastoji se u pokušaju življenja bezuvjetnog bratstva pod pretpostavkom dragovoljnog siromaštva. Franjin eksperiment pretpostavlja da se svi ljudski odnosi zamišljaju i grade uvijek iz perspektive onih koji manje imaju i iz brige za one koji za društvo jesu manje.

Franjo Asiški, a siguran sam i papa Franjo, osnivaju jednu drugu vrstu razložnosti, razložnost utopije, razumnost načela nade, logiku bezgraničnog traženja i davanja. Ova hrabrost spram nemogućega koju je sveti Franjo živio apsolutnom ozbiljnošću, ali bez fanatizma i ozlojeđenosti, jest ono što kod njega najviše fascinira. S one strane tragedije koja se prečesto u povijesti može vidjeti i u kojoj se pokazuje da i trijezno procjenjivanje povijesno prihvatljivoga ima svoje granice, ostaje uvijek izazov velikih duhova, koji su se – kao Franjo Asiški– usudili vjerovati u utopije.

I ja zbog toga u uskrsnuće, moje i vaše, vjerujem. Ako nešto želim svedočiti iz duhovnoga hoda u Argentini, u Crkvi koja je iznjedrila papu Franju, to je sljedeće: milost, prijatelji moji, ta Božja ljubav koja nas pokreće i vodi do druge, ništa ne zahtijeva od nas no da je čekamo s pouzdanjem i prihvatimo je u zahvalnosti. Traži se novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo, stanovitu zajedničku volju. Uskrsli je Krist taj koji upravlja tim eshatološkim narodom (nama) kojemu je dao novi zadatak da živi u pravednosti, koju je on sam slijedio - a koja je sažeta u ljubavi prema Bogu i ljubav prema bližnjemu (Mt 22, 37-39).