I eto, nagodiše se. Predloženim promjenama Ustava smiješi se potrebna dvotrećinska većina, a ključ je ono što je izgledalo kao točka najtvrđeg dogmatskog otpora, glasanje 'dijaspore'. U usporedbi s donedavnim vremenima netrpeljivosti, kompromis je velika stvar. Ono nad čime će se iskreno začuditi čitalac koji zaviri u sam ustavni tekst skriva se u odredbi da 'ostvarivanje biračkog prava Republika Hrvatska osigurava i svojim državljanima koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih granica'
Ustav, dakle (u 2. stavku 45. članka), još od početka vodi računa o sasvim uobičajenoj pojavi da se neke državljanke i državljani mogu na dan izbora naći u drugoj zemlji, pa Republika Hrvatska, kao i druge civilizirane zemlje, tog dana otvara zatečenim biračima i biračicama vrata svojih ambasada i konzulata.
Nigdje, međutim, nema riječi o omogućavanju glasanja onima koji se u stranim zemljama nisu tek zatekli, nego tamo trajno žive.
Ukratko, ono što je iz teksta jasno i malom djetetu – da se određenog dana možete slučajno naći bilo gdje, ali ako se tamo nalazite trajno, onda se u drugoj državi niste zatekli, nego tamo živite (riječ koju bi ustavotvorac, da je tako htio, lako i upotrijebio) – prešutno je reinterpretirano kao obaveza države da za osobe koje su njeni državljani, premda ne i njeni građani (jer su građani drugih država), osigura i biračka mjesta i posebne izborne jedinice i zajamčen udio u zakonodavnom tijelu.
Kad političko čitanje nadjača pravno
Nije to jedino političko čitanje Ustava koje je nadjačalo pravno. Sjetimo se samo iznenađenja koje je nastalo nakon prve personalne smjene na položaju predsjednika Republike, kada se otkrilo da smanjivanje predsjedničkih ovlasti traži mnogo manje zahvata u Ustav i zakone nego što se očekivalo: Franjo Tuđman je, što snagom autoritarne vlasti, što prešutnim pristankom opozicije, medija i čitavog društva, bio faktički zadobio i ovlaštenja koja mu nije dao nijedan propis (počevši od toga da samovoljno, na licu mjesta, mijenja tekst predsjedničke prisege). I nikome ništa.
Ima još: jedan od dugotrajnih prijepora oko promjena Ustava odnosio se i na to da li se u birački korpus za referendum o državnom udruživanju i razdruživanju (nužan za pristupanje EU) ubraja ta nesretna 'dijaspora'. No, gle vraga, u 4. stavku 141. ustavnog članka lijepo piše: 'Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.'
Kako je teritorij države zvane Republikom Hrvatskom najvećim dijelom ipak dobro poznat, valjda se zna i tko živi na njemu, a tko ne. Istinabog, ta se država iznenađujuće šlampavo odnosi spram onoga što propisi određuju kao prebivalište (za razliku od boravišta, to bi bilo mjesto stalnog nastana), ali ipak nema dvojbe da Ustav iz većine jasno isključuje one koji ga u državi nemaju barem fiktivno.
Ustav drumom, HDZ šumom
Pogledamo li, za svaki slučaj, i opću ustavnu odredbu o referendumu (ne ovome o državnom udruživanju, nego onom 'običnome', koji bi građanima trebao služiti za direktno izjašnjavanje, kada bi mogli prijeći nemoguć prag od 10 posto potpisa za njegovo pokretanje), nailazimo na isto: 'Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj' (članak 86, st. 4).
Koliko god ustavni tekst bio jasan, na djelu je neka politička (samo)volja koja ga ignorira i nameće se kao nešto jače i od temeljnog normativnog dokumenta.
Ako Ustav kroči drumom, a HDZ i njegovi sateliti (praćeni neodlučnom opozicijom, neukim medijima i beskičmenim stručnjacima) šumom – šuma je drum, a formalni drum može mirno zarasti u šikaru. Ali zar se nismo dogovorili da ćemo imati vladavinu prava i ustavnu državu? Pa, izgleda da i nismo.
Podsjetimo se malo pitanja koje prethodi pretpostavci da ustav određuje temeljni okvir vlasti i institucionalni karakter političke zajednice: a po čemu bi to svežanj papira od kojih 9.000 riječi imao snagu najviše norme? Po tome što ga je kvalificiranom većinom donio parlament?
Ograničavanje političke vlasti
Država koja je tako progovorila kroz parlament ne samo da može i izmijeniti ili odbaciti ustav, nego se – budući da je iznad njega, jer ga je sama donijela – očevidno može ponašati i kao da je svejedno što u njemu piše. Što, vidimo, i čini.
Evo malog podsjetnika: temeljno značenje ustava sastoji se upravo u ograničavanju političke vlasti. On čak ne mora biti demokratski, ne mora omogućavati masovnu političku participaciju, ali ako efektivno ne omeđuje domenu odlučivanja suverena, to nije ustav. Njegovo je rodno mjesto u suprotstavljanju moćnih društvenih staleža apsolutnoj vlasti monarhijskog suverena.
I prije no što je uspostavljen parlamentarni sistem, u kojem je izvršna vlast ovisna o zakonodavnoj, i prije no što je biračka baza proširena na sve punoljetne državljane i državljanke, došlo je do diobe vlasti, a time – nasuprot u nas rasprostranjenom mitu – i do dijeljenja suverenosti. To nije značilo samo umnažanje instanca vlasti i povećanje kompleksnosti političke strukture, nego prodor jednog novog izvora utjecaja – građanskog društva – u političku sferu.
'Dosta!'
U Hrvatskoj je, nasuprot tome (i ne samo u Tuđmanovo vrijeme i pod njegovim neposrednim utjecajem), na mnogo većoj cijeni svih ovih dvadesetak godina formalne ustavne demokracije bilo jedinstvo vlasti.
Iz jednostavnog razloga što je novi poredak uspostavljan ne tako što je snažno društvo, s jakim socio-ekonomskim interesnim grupacijama u usponu, političkom borbom preotelo komad dotad apsolutne vlasti, nego što je jedno razoreno društvo, bez ikakvih snažnih grupacija, sav odijum projiciralo na komunizam i Jugoslaviju, a 'svoju' nacionalnu državu prigrlilo kao ostvarenje ideala i predmet kolektivne identifikacije.
Društvo koje nije u stanju državnoj vlasti reći 'dosta!' i suprotstaviti joj političku alternativu (a ne tek nemušti ressentiment) ne može očekivati niti da ustav čini ono što mu ime kaže – da zaustavlja samovoljnu političku moć.
