Sjedim u Tkalčićevoj, u vintage hipsterskom prostoru koji će uskoro posluživati Philadelphia cheesesteak, senzaciju od sendviča o kojem Zagreb nema pojma. Iffat i Ayalet donose mi odličan makijato, tj. donosi mi ga sin jedne od njih. Dvije Izraelke. Dvije fetišističke obožavateljice Doris Dragović. Dvije cure koje su obavile jedno od prvih lezbijskih vjenčanja u Hrvata. Vrlo simpatične, vrlo direktne i s osjećajem nerealne ljubavi prema Hrvatskoj. Mislim, živim ovdje od rođenja, ali ovako nešto ne bih mogao reći ni nakon tri kile halucinogenih gljiva:

'Došla sam prvi put ovdje kada ste još bili Jugoslavija. Toliko sam se zaljubila u Hrvatsku da sam došla nakon toga još barem 50 puta. Prvi put kada sam zakoračila u trgovinu, čula sam glazbu, čula sam jezik i osjetila se povezano. Kao da prepoznajem jezik, a bez da sam ga učila.'

Dugo godina poslije upoznala je svoju mlađu družicu, pričala joj o predivnoj zemlji s druge strane Mediterana, dovela je u posjet i ova se također zaljubila, što geografski, što kulturološki, što u Doris Dragović. Znači, ta je ljubav išla toliko daleko da je Ayelet išla na izraelski Eurosong samo zbog nje, a u Hrvatskoj je prate na svakom njenom nastupu, čak i kad se pojavi samo kao gošća na pet minuta. Tako su saznale i za Gorana Karana, Olivera Dragojevića, Gibonnija, sve su im to kul likovi, ali Doris je tamo negdje u nedostižnoj stratosferi. Jasno, upoznali su se i osobno i pjevačica se zauzela za njih:

'Piše mi za svaki rođendan, počela sam učiti hrvatski kroz njezine pjesme. Pomogla nam je na puno načina otkako smo došle ovdje i postale smo praktički prijatelji. To je tako divna osoba.' Ayelet je slikarica. Pokazuje mi fotografiju Dorisina portreta koji je napravila u stvarnoj veličini. Impresivno. Visit će na zidu njihova restorana.

I tako. Izrael se ispostavio kao prereligiozna i prekonzervativna zemlja za Ayelet i Iffat. Odlučile su se preseliti kod nas. I dovesti sa sobom ono u čemu su najbolje – vođenje restorana. Konzultirale su se s odvjetnikom u svojoj matičnoj zemlji, ovaj ih je upozorio da će im trebati puno strpljenja, da nam je birokracija prekomplicirana i prespora i da su pravila stroga. Veli Iffat: 'Ljudi su u Hrvatskoj jako dragi, nisam to očekivala. I pravila su striktna, puno više nego u Izraelu gdje se više manje sve dogovoriš ispod stola. Ovdje su stvari fiksirane i organizirane.' Kul. Nova spoznaja za mene. Nego, primijetile su cure da se kod nas uslužna mjesta dijele na ili barove ili restorane: 'Mi smo htjele spojiti oboje. Zdravu hranu s puno povrća koje možeš nabaviti na Dolcu, uglavnom specijaliteti istočne kuhinje, varijacije kakve nalaziš u Izraelu.'

Brutalno entuzijastične oko našeg lika i djela, Izraelke ipak nisu mogle ne priznati da nam je usluga prespora i da bi one to promijenile. U Izraelu gost sjedne za stol i ako je susjedni stol prazan i prljav, konobar neće prvo ići čistiti stol, nego će uslužiti gosta, a tek onda ovo drugo. To kod vas nije slučaj. Ili, nije im normalno da konobar puši vani ispred restorana pred gostima: 'Vi nemate kulturu napojnica, a to je najbolja motivacija za zaposlene. Zato i je takva usluga u Hrvatskoj.' 

Hvale nas što smo na trač ljestvici nacija, daleko iza Izraela. Tamo je ekipa talentirano indiskretna: 'Ovdje ne gurate jedni druge kada stojite u redu. Ljudi ti se ne unose iza leđa i ne prisluškuju što razgovaraš. Naša je kultura puno nametljivija. Ne pitate osobna pitanja, koliko djece imaš, koliko zarađuješ, ne gurkaju te okolo, mirišu i tračaju.' Razvaljujemo ih u klimi, u javnom prijevozu koji je kod njih puno rjeđi, a subotom se možeš slikati ako nemaš auto jerbo ništa apsolutno ne radi, uključno javni servisi. Imamo zelenila, nismo gradnjom napučili svaki kvadratni metar, hoću dodati da možda i bismo u slučaju da imamo Zapadnu obalu, ali nema smisla. Razgovor je preugodan da bih ga uneredio politikom. Jedino u čemu nas naši semitski frendovi gaze je, jasno, keš.

A vjenčanje u Zagrebu? Ajmo detaljnije. Nije baš da izgledamo kao idealna destinacija za istospolne zavjete: 'U Izraelu homoseksualni brakovi nisu dozvoljeni. Religiozni ljudi kontroliraju državu. No čak i da smo imali mogućnost to napraviti ondje, svejedno bismo se vjenčale u Hrvatskoj. Jer, povezani smo s Hrvatskom na nevjerojatan način. Imale smo odličnog odvjetnika koji nas je vodio kroz cijeli proces. Pa ceremonija u gradskoj vijećnici. Dvoje hrvatskih frendova kao svjedoci. Svi su bili puni podrške. Ako se skrivaš, ljudi misle da imaš što skrivati. Ako si iskren i otvoren, onda bude drugačije. Bili smo jedan od prvih parova u Hrvatskoj koji je prošao kroz tu ceremoniju.'

Cure ostaju kod nas i nema nazad, nema labavo. Jest da su se malo opustile i skužile da u Hrvatskoj nema smisla umirati od stresa i nervoze. Postale su, vele, i malo pristojnije. Žele poštivati sve lokalne običaje i pravila. 'Želimo se uklopiti!' izjavljuju veselo i fakat im vjerujem, iako nisam siguran da će ih to usrećiti.

Nego, u Zagrebu ne postoji ključni izum izraelskog uličnog pejzaža. One stop shop. Klijent dobiva povezane usluge na jednom mjestu, a ne da mora jahati od ureda do ureda ili od trgovine do trgovine. Evo ideja za neiskorištene prostore po centru, a ne da moramo gledati još jednu pekarnicu.

Za kraj, ljupka vijest – cure trenutno traže kuhara i par konobara. Javite se i provjerite koliko sam fulao u svom dojmu o Iffat i Ayelet. Naše dvije nove i definitivno neočekivane sugrađanke. Mjesto je malo poviše Historyja, ali s lijeve strane. Taman prije Lokme, famoznog turskog restorana našeg Alija, koji mi je nedavno gostovao u tekstu. Zove se 'Kako da ne'. Ako to nije integracija, ne znam što jest.

Je l' tako Doris?