Kada je na pozornicu berlinskog kazališta Volksbühne, petnaest minuta nakon 21 sat i akademskog kašnjenja krcatom dvoranom, u kojoj je doslovce bilo popunjeno sve do posljednjeg mjesta, izašao Janis Varufakis – prolomio se gromoglasan pljesak. Iako je diskusija na kojoj je gostovao Varufakis bila provokativno nazvana 'U centru zla' (uz dodatak: Plan B za Europu?), očito je da u glavnom gradu Njemačke bivši grčki ministar financija ima ne samo vjernu publiku nego i vatrene obožavatelje. Varufakisa i ostale goste – hrvatskog filozofa Srećka Horvata i talijanskog aktivista Franca Bifa Berardija, predstavio je moderator diskusije Guillaume Paoli, koji je većinu uvoda potrošio na grčkog ekonomista nabrajajući sve epitete kojim su mu od početka godine pripisivali (većinom njemački) mediji: narcisoidan, psihijatrijski slučaj, zbog vožnje motorom imitator Che Guevare itd.

Ali sve to je za publiku u Volksbühne bio tek razlog za smijeh, jer Varufakis je nepobitno postao zvijezda europske intelektualne ljevice pa je njegov prvi javni nastup u Berlinu poslije napuštanja vlade Aleksisa Ciprasa bio i medijski događaj, što se moglo primijetiti i po brojnim novinarima u publici. Bit će zanimljivo čitati izvještaje njemačkih medija s berlinskog gostovanja čovjeka koji je prije samo par mjeseci stiliziran u najvećeg neprijatelja Njemačke što je Varufakis komentirao sljedećom rečenicom: 'Ovdje se uvijek osjećam ugodno i kao doma.'

Srećko Horvat odmah na početku konstatirao je da su on i Berardi tek prateći bend, jer večer je bila Varufakisov šou, a ovaj grčki ekonomist zna kako držati pažnju više stotina ljudi kroz dva sata – malo oštroumnih ekonomskih analiza, malo tračanja sa sastanaka eurogrupe, malo više spominjanja 'Wolfganga' (kako Varufakis naziva njemačkog ministra financija, tek ponekad govoreći 'dr. Schäuble') i na kraju svega najava novog paneuropskog političkog pokreta čiji je zadatak demontirati nedemokratske strukture Europske unije, kako je rečeno. Ali ne kako bi se EU time uništio (jer onda 'ulazimo u postmodernu verziju 1930-ih, u kojoj jedino mogu profitirati rasisti, nacionalisti i slični', kako je istaknuo Varufakis) nego kako bi ga se spasilo od aktualnog, prilično rasklimanog stanja. U svom dvosatnom nastupu u Volksbühne Varufakis je, dakle, pokazao nekoliko različitih lica, od kojih je nesumnjivo najuvjerljivije ono obrazovanog ekonomista koji je s dovoljno argumenata raskrinkao besmislenost onoga što se u javnosti naziva 'spašavanje Grčke'.

Varufakis se tu vratio na priču o svojem srednjem prstu, navodno pokazanom Njemačkoj 2013. na Subversive Festivalu u Zagrebu, podsjećajući o čemu je tada konkretno govorio: 'Grčka je 2010. bankrotirala, a EU je na to reagirao tako da joj je nametnuo najveći zajam u povijesti čovječanstva uz uvjete koji su značili kontrakciju grčke ekonomije. Ima li smisla ako bankar klijentu koji mu duguje i ne može otplaćivati kredit da još veći kredit? Bilo je to spašavanje banaka, a ne Grčke, a političari koji su tada odobrili taj transfer novca – koji je uzet poreznim obveznicima EU-a, dakle građanima – nikad neće dobiti nazad. U Zagrebu sam rekao da Grčka ni iz ekonomskih ni iz moralnih razloga nije trebala uzeti taj novac, ali kad je već bila natjerana, onda je trebala pokazati srednji prst svojim kreditorima.' Varufakis je nastavio objašnjavati kako pet mjeseci kao ministar financija nije htio potpisati novi paket od 85 milijardi eura, jer je znao da ga Grčka ne može vratiti te je inzistirao na restrukturiranju duga, s čime se slagala i šefica MMF-a Christine Lagarde. Naveo je i da je dug Grčke od 2010. do danas narastao sa 120 na 200 posto BDP-a što svjedoči o tome koliko je bila uspješna europska politika navodnog spašavanja Grčke. Kada je pak riječ o cijelom EU-u, Varufakis smatra da se ona odbija oporaviti od svjetske financijske krize 2008. godine, za razliku od SAD-a te time dovodi u pitanje i svjetsku ekonomiju.

No za sve to Varufakis ne krivi ni njemačku kancelarku Angelu Merkel pa ni njezina financministra Schäublea, nego prstom upire u eurogrupu koja je posve izvan demokratske kontrole i kojom upravljaju neizabrani birokrati i tehnokrati poput Paula Thompsona iz MMF-a, guvernera Europske centralne banke Marija Draghija itd. Varufakis je naročito zabavan kada opisuje koreografiju sastanaka ministara financija eurozone, na kojima šefovi nacionalnih financija nemaju ni osnovne podatke i statistike na osnovu kojih bi trebali donositi za svih 500 milijuna građana Unije dalekosežne odluke. 'Naročito je irelevantna i slaba Europska komisija i povjerenik Pierre Moscovici – ne zbog njega osobno nego zbog odnosa moći – te prijedloge EK nitko ne sluša, a svaki put kad nam je Komisija pokušala pomoći, zapravo nam je naštetila', otkrio je Varufakis.

Ipak, najveću kritiku od Varufakisa su dobili europski socijaldemokrati koje smatra pudlicama bankara te grčki oligarsi, za koje je rekao da su bili daleko veća prijetnja prvoj Sirizinoj vladi od Njemačke. Dapače, Varufakis se nije dao navući na nekritičko demoniziranje Njemačke – što je dio publike itekako očekivao – te je u svojoj analizi nastanka eura najviše napao Francusku, za koju kaže da je stvaranjem eura htjela politički kontrolirati EU i stabilnost njemačke marke iskoristiti za lakše zaduživanje. Kancelarku Merkel je otvoreno pohvalio zbog njene u Europi kontroverzne izbjegličke politike naglasivši da je to 'bio pravi potez pa čak i ako je napravljen iz krivih razloga' te pokazatelj 'europske solidarnosti' i kako bi ona trebala funkcionirati. Varufakisov je zaključak iz kratkotrajnog ministarskog iskustva da je 'nacionalna politika prestala biti relevantna' u EU-u te da treba djelovati paneuropski: 'Moramo se baviti politikom europske razine. Konflikti se možda događaju na nacionalnoj razini, ali se odluke donose na europsku. Za početak je potrebna demokratska kontrola eurogrupe.' S druge strane, Varufakis smatra da je 'Mario Draghi jedini razlog zašto euro još postoji, jer ECB svaki mjesec printa, zapravo digitalno stvara, milijarde eura'. ECB je, po Varufakisu, jedina prava i funkcionalna institucija eurozone. Stoga predlaže pokretanje europskog New Deala, između ostaloga i slanje redovite novčane pomoći siromašnim europskim obiteljima svakog mjeseca, čekovima koje bi potpisivao Draghi: 'U Americi se to zove food stamps i odavno funckionira.'

U šouu Janisa Varufakisa, koji je govorio sat i pol od dva sveukupne rasprave 'U centru zla', za ostale diskutante nije bilo mnogo prostora te je Talijan Berardi zauzeo poziciju starog ljevičara u potrazi za 'političkim subjektom', dok je Horvat duhovitom analizom reakcija europske ljevice na Sirizinu pobjedu pa poraz ('Prvo su svi masturbirali, a onda su se žalili što nema orgazma...') dobio oduševljen pljesak. Horvat je pokazao da postoji i netko iz Hrvatske tko ima pristup i zna sudjelovati na intelektualnim raspravama europske razine što događaj u Volksbühne definitivno jest bio, sviđali se njegovi stavovi hrvatskom puku ili ne. Zapravo je diskusija 'U centru zla' u mnogočemu podsjećala na najbolje sesije Subversive Festivala iz vremena dok ga je vodio Horvat, s time da u Berlinu nisu ostavili prostora za pitanja iz publike, iako se dva sata govorilo o otuđenim elitama i isključenim građanima.

Na kraju su Varufakis i Horvat najavili kako rade na uspostavljanju novog paneuropskog političkog pokreta u kojemu će važnu ulogu igrati i internet i nove tehnologije, ali nisu otkrili dovoljno relevantnih detalja iz kojih bi se moglo zaključiti hoće li se iz toga moći razviti nešto doista utjecajno. Berardi je inzistirao na konkretizaciji takve politike što je u većoj mjeri izostalo te je u jednom trenutku ponudio i svoju ideju koja donekle svjedoči o tome zbog čega je europska ljevica još uvijek politički nemoćna. Predložio je da se prekarni radnik ubije i time u smrt povuče i bankara koji ga tlači. Tj. ako vam netko radi o glavi, onda uzmete pištolj i prislonite si ga na sljepoočnicu kako biste se obranili. Europska je ljevica, dakle, od nekadašnjeg revolucionarnog nasilja došla do revolucionarnog samoubojstva. Nešto tu nema smisla.