Čovjek bi spontano pomislio da imati 19 godina u Njemačkoj znači imati isti broj godina i u Hrvatskoj. Možda se isto piše, ali se prevodi sasvim drukčije. Ne vjerujem da se uči na germanistici, ali njemački prijevod hrvatskog broja 19 zapravo je 16: 'U Šibeniku se uglavnom družim sa starijim ljudima. Ne znam, ne mogu se nešto povezati s pripadnicima svoje generacije. Kako se ovdje ponašaju devetnaestogodišnjaci, tako smo se mi ponašali kada smo imali šesnaest.'

Sophia Engel došla je u kolovozu prošle godine volontirati u Krešimirov grad, radno vrijeme dijeli između vrtića i Caritasa, a neradno provodi u prilično uspješnoj socijalizaciji ili s knjigom u ruci. Imati cijelo poslijepodne za čitanje u Njemačkoj je totalna hereza, imajući u vidu da nemali broj srednjoškolaca tamo istovremeno i radi. Hrvatska polako i slatko ubija svu onu germansku nadgradnju koja je od njene domovine učinila europsku supersilu, a koju mi ovdje poznajemo pod opskurnim imenima radišnosti, preciznosti i discipline. 'U Njemačkoj živiš da bi radio, ovdje se radi da bi živio. Ljudi tu imaju više od života. Uživaju više. To se duboko urezalo u mene. Stav da ne želim više raditi da bih imala više novca, a da nemam vremena za život. Otkad sam ovdje, mirnija sam, uživam više. Manje se brinem da stalno trebam nešto raditi', priča mi Sofija na koje ju je sve načine inficirao mediteranski zrak. Bingo ili fail? Teško se tu odlučiti.

Uživanje u životu u hrvatskom obalnom slučaju podrazumijeva i percepciju sljedećih fenomena - uređivanje kuća bez stila, instinkt da se kupuju što jeftinije stvari ili da se zdanja ostave u iskonskom dalmatinskom arhitektonskom obliku – poludovršena. Cura gleda, misli, zaključuje. Ono što je u Njemačkoj najobičnija Adidasova trenirka s jedne od milijun polica, kod nas postaje nedostižni predmet identifikacije: 'Ljudima je ovdje jako važan izgled. Ako imaš Adidasovu trenirku, onda u njoj moraš i izaći van. Ne znam tko bi u Njemačkoj išao u kafić u trenirci. Adidas je tamo samo jedna od jeftinijih marki. Pa sve te cure u minićima i štiklama. Čak i profesorice u katoličkim osnovnim školama znaju doći na posao tako obučene. Malo mi je to smiješno.' Nešto manje je smiješno što djevojke kao da nemaju svoj stil, kako primjećuje Njemica, nego furaju stil koji imaju svi ostali.

S druge strane, Šibenik odjevno ne štedi ni Sofiju. Kaže da joj stalno komentiraju kako se oblači, da nosi 'ovčje kapute', no stupanj međunarodnog razumijevanja dosiže zenit u prehrambenim pitanjima. Naime, Sofija je vegetarijanka. Po šibenski se to kaže 'ajme': 'Ovdje je to veliki problem. U vrtiću gdje radim i nakon pet mjeseci me pitaju - što ti još uvijek nećeš meso? Ponekad ljudi prihvate odmah, ali to je rijetko ovdje. Uglavnom čujem stvari tipa - kako ti preživiš bez mesa, bolesna si ili bit ćeš bolesna, ajme vidi kako si mršava...

Kad smo već kod želučanih tema, najnormalnije je da proširimo temu na ljubav. Paradoks je da mlada fotogenična Njemica još uvijek nije pronašla srodnu frekvenciju u šibenskom muškom eteru. Ima li opravdanje za to? 'Dečki su ovdje otvoreniji i brži nego u Njemačkoj. Velika većina ljudi je u vezama koje traju po šest i više godina. Toga je stvarno manje kod nas. Ljudi nisu toliko dugo zajedno u tim godinama. S druge strane, u Njemačkoj mogu bez problema dovesti dečka doma da prespava i ujutro ga upoznati s roditeljima na zajedničkom doručku, a bez da itko misli da je to nešto jako ozbiljno. Ovdje to smiješ samo pred udaju.'

Pljušte joj savjeti od šibenskih frendica da se zaljubi, uda i ostane zauvijek, no Sofija priznaje da ima psiholoških problema uživjeti se u tako isplanirani slijed očekivanih životnih faza. Uostalom, šibenski ljubavni promet malo joj je pregust: 'Simpatično mi je da ti dečki ovdje plate piće i da se žele iskazati, ali meni treba puno slobode. Ovdje se parovi vide svakog dana. Puno toga rade zajedno. To bi mi bilo previše.' Drastičnu razliku skužila je i u neprestanom diranju za vrijeme komunikacije, hop, i eto ruke na nozi, pa ekspresivna gestikulacija, sve redom pozitivni fenomeni u Sofijinu svijetu.

Unatoč činjenici da nije nikada zagrizla u samu bit dalmatinske samosvijesti, kolokvijalno poznatu kao janjetina, Sofija se trudi inkulturirati zaobilaznim putevima. Obožava ajvar, domaći sir i masline, a fascinirana je i činjenicom da je McDonald's u Šibeniku redovito prazan. U Trieru klinci stvaraju kolone čekajući najnoviju inkarnaciju ideje hamburgera i slijedom toga će cura ustvrditi da su ljudi u Hrvatskoj manje debeli. Njezin je rezime da se u prosjeku Šibenčani bolje hrane, ali da je i daleko manje prehrambeno osviještenih. To što ekipa ima naviku pričati i žvakati istovremeno, citirajući zadnji slasni trač dok im komadići spize lete iz usta u nepredvidivim smjerovima, i nije neki žešći minus u njenoj knjizi dojmova u kojoj na prvom mjestu stoje prirodne ljepote, pogled s tvrđava i taj neki definirani identitet koji se u Njemačkoj, kaže, rasplinuo.

Da se ne zavaravamo, Sofija bi ipak još neko vrijeme ostala u plinovitom stanju za koje sredine poput Šibenika nemaju previše sućuti: 'Mogu zamisliti da živim ovdje, ali ne sada. Možda nakon što doživim i isprobam razne stvari. Nakon tridesete. U svakom slučaju, da sretnem dečka odavde, nikada ga ne bih dovela u Njemačku. Radije bih se doselila ovdje.'

Kada to kaže netko tko upravo proživljava šibensku zimu, bure i kišurine, dnevno sretne jednog i pol čovjeka, a navečer može izaći na otprilike isti broj mjesta koja mu se uklapaju u sliku svijeta, onda... Onda ga stvarno treba shvatiti ozbiljno.