Čak i oni koji pomno prate politiku već godinama, ovih će dana nerijetko priznati da im nije jasno što se u hrvatskome političkom prostoru zadnjih mjeseci 'kuha'. Jer nije baš uobičajena pojava da predsjednik neke vlade tako naprasno ode, bez pravog objašnjenja i 'bez pozdrava', pa se onda nakon šest mjeseci navodno odluči vratiti.

Pa zašto je onda, pobogu, uopće odlazio!? Ne viđa se tako često ni da predsjednik neke države, nakon što su već provedeni izbori na kojima je izabran njegov nasljednik, prijeti slanjem vojske u susjednu državu. Tim više što je godinama prije te prijetnje gradio svoj imidž upravo na tvrdnji da se sa svojim prethodnikom politički razišao zbog njegove agresivne politike prema toj istoj zemlji. Ne viđa se svaki dan niti da neka stranka, samo nekoliko dana nakon što je napokon pobijedila na nekim izborima, raspusti 10-ak posto svojega članstva 'zbog nedovoljne aktivnosti' u podupiranju njenog predsjedničkog kandidata...

Ni u vladajućoj koaliciji nisu nimalo idilični odnosi. Jedva što je okončala javnu polemiku s jednim koalicijskim partnerom (HSLS-om), a već joj drugi dan drugi koalicijski partner (SDSS) otvoreno koketira s oporbom. Dok jednu ruku griju u krilu aktualne vlasti, drugu kao da već pružaju prema nekoj budućoj. A uza sve to, 'opasnost' mogućeg Sanaderovog povratka u Sabor i gubljenja pokoje do jučer sigurne saborske ruke iz redova vlastite stranke, dvojcu Šeks-Kosor i dalje nije sasvim zanemariva.

'Dabogda živio u zanimljivom vremenu'

Hrvatsku političku scenu kao da je snašla ona stara kletva: 'Dabogda živio u zanimljivom vremenu!' Da bi vremena bila još zanimljivija, sve se to događa u trenucima kad hrvatsko gospodarstvo i dalje nezaustavljivo tone, broj nezaposlenih svakodnevno raste, a vrhuncem uspjeha smatra se novo zaduženje ionako prezadužene zemlje. Slabašan tračak nade posrnulome gospodarstvu nudi se tek najavom osnivanja 'fondova spasa', za koje se još pouzdano ne zna hoće li i kad zapravo zaživjeti te pod kojim će im se uvjetima moći pristupiti.

U nedostatku pravih rješenja vladajućih, ali i prepoznatljive i provedive alternative iz redova oporbenih, ovih se dana ponovno aktualizirala tema stvaranja tzv. koalicije nacionalnog jedinstva. Počelo je javnim pozivom SDP-u i HDZ-u da stvore veliku koaliciju koji je, u svom prvom političkom nastupu nakon podulje stanke, izrekao nekadašnji čelnik HSLS-a Dražen Budiša.

Nastavilo se 'pozivom na kavu' premijerki Kosor koji je uputio čelnik oporbe Zoran Milanović te znakovitim 'Nikad ne reci nikad!' staroga HDZ-ovog lisca Ivana Jarnjaka, a za to da taj novi, susretljivi ton na relaciji HDZ-SDP bude potkrijepljen i 'slikom' pobrinuli su se dojučerašnji ljuti protivnici Slavko Linić i Ivan Šuker više nego srdačnim druženjem u 'Otvorenom' HTV-a.

Prijevremene izbore, zapravo, nitko ne želi

Uistinu, bi li stvaranje koalicije nacionalnog jedinstva ili barem aktivna suradnja svih aktera na političkoj sceni u pojedinim projektima od nacionalne važnosti bili dio rješenja? Izgledno je da će takvome razvoju političkih zbivanja presuditi činjenica da alternativni scenarij - prijevremeni izbori - trenutno nikome ne odgovara. HDZ bi ih, ako je suditi po raspoloženju javnosti izraženom na predsjedničkim izborima, vjerojatno izgubio. HSLS je tek započeo stranačku konsolidaciju s novim vodstvom i jedva da bi negdje prešao izborni prag. HSS također nema temelja za nadu da bi mogao dobiti više nego što trenutno ima, a čelnika HNS-a ovih dana muče druge brige.

A SDP? Premda im je politički rejting najbolji još od 2000, kada su uspjeli pobijediti HDZ, teško da bi se mogli veseliti činjenici da im vlast pada u ruke usred krize kojoj se još ne nazire kraj. Zašto, onda, vladajućoj koaliciji ne prepustiti da odradi dio nepopularnih reformi, a javnosti ne poslati poruku da, premda su spremni za dolazak na vlast, ne žele novim izborima dovesti zemlju i njeno gospodarstvo u stanje višemjesečne blokade zbog brige za opće dobro 'u ovom teškom času'? Osim toga, jedna je stvar pozivati na 'smanjenje javne potrošnje' iz pozicije oporbe, a sasvim je nešto drugo isto to smanjenje i provoditi, uz neizostavno otpuštanje dijela državnih i javnih službenika i namještenika i/ili reviziju mirovina i koncesija.

No netko u ovoj zemlji morat će napraviti bolne rezove i provesti nužne reforme, pa kud puklo da puklo. Upravo zato što te mjere neće biti popularne, možda je stvarno najpoštenije da i odgovornost, odnosno političku štetu, podijele svi. Tim više što su i u stvaranju i provođenju ekonomske politike, koja nas je dovela tu gdje danas jesmo, i jedni i drugi dali svoj aktivni doprinos. Neki više i dulje, a drugi manje i kraće.