Tužbe za genocid između Hrvatske i Srbije su konačno došle na raspravu pred Međunarodnim sudom pravde. Jeste li pratili raspravu i kakvi su vaši dojmovi?

Ništa novo ili iznenađujuće nije izneseno na raspravi. Argumenti obje strane su odavno svima poznati. Neki od njih su u međuvremenu postali dio udžbenika povijesti. Što se uopće mislilo postići svim tim?

Strani mediji poput The Economista ili Neue Zuercher Zeitunga ističu da niti jedna strana nema šansu pobijediti te da je suđenje uzaludno trošenje novca. Što vi mislite, može li se tu jedna od strana nadati pobjedi odnosno presudi za genocid?

Nema šanse za to. U međuvremenu je razrađen pravni pogled na pitanje genocida u ratovima na području bivše Jugoslavije, pa su i sudovi Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) presuđivali suzdržano kada je riječ o genocidu, kao i oni Međunarodnog suda pravde (IGH). Vjerojatno ni sam Slobodan Milošević ne bi bio osuđen za genocid da je dočekao živ kraj postupka. Kada je riječ primjerice o ratu u Hrvatskoj, u njegovoj optužnici se genocid u tom kontekstu uopće i nije spominjao.

Zbog čega nije došlo do povlačenja tužbi?

Jer je nedostajalo hrabrosti! U osnovi, Vlada u Zagrebu odavno za da ne može pobijediti u ovom postupku. No da je povukla tužbu protiv Srbije, Vlada bi se našla pod ogromnim pritiskom s desnice. Sada će o svemu odlučiti suci, što je na kraju možda i bolje.

BERLIN JE ZAGREBU ZAMJERIO LEX PERKOVIĆ

Desni dio hrvatske javnosti je izrazito negativno reagirao na izjavu hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić da je rat devedesetih bio rezultat 'konglomerata loših politika', a neki su je optužili i za veleizdaju. Vidite li vi nešto sporno u toj konstataciji ministrice Pusić?

Ministrica Pusić je posve u pravu. Svaka nacija koja se zaslužuje tako zvati razumije se kao samosvjestan akter te preuzima odgovornost za svoju politiku i ima dužnost pitati se što je ispravno, a što pogrešno učinjeno. Vlastite pogreške i zločine opravdavati pogreškama i zločinima drugih se ne smatra dostojanstvenim ponašanjem jedne ozbiljne nacije. Tako razmišljaju sukobljene strane u ratu, a ne prave države.

Hrvatska je od 1. srpnja prošle godine postala punopravna članica EU. Za građane Hrvatske se, osim lakšeg odlaska iz države, nije mnogo toga promijenilo. Što je uopće u aktualnom hrvatskom i europskom kontekstu realno očekivati kao plus od pristupanja EU?

Teško je donositi dalekosežne zaključke na osnovi jedne godine. Svaka je nova članica dosad ipak profitirala od pridruživanja Europskoj uniji. EU ima velike nedostatke, ali još uvijek garantira stabilnost i sigurnost Europe, bolje od bilo koje druge zajednice država na svijetu. Inače vam se nudila politička i gospodarska izolacija, a sumnjam da bi se Hrvatska mogla pretvoriti u novu Švicarsku ili Norvešku.

Hrvatska Vlada se vrlo brzo sukobila s Europskom komisijom, ali i Njemačkom oko izigravanja dogovora o europskom uhidbenom nalogu. Je li tzv. lex Perković naštetio imidžu Hrvatske u Bruxellesu i Berlinu?

Da, ali ne u široj javnosti, s obzirom da ona slučaj Perković baš i nije previše primijetila. Ali u Europskoj komisiji i u krugovima vlade u Berlinu se sve itekako zna. Također, male i siromašne zemlje EU su mnogo više upućene na Europsku komisiju od velikih članica. Riječ je o važnim strukturnim fondovima koje kontrolira EK, o raznim prijeporima za koje je bolje imati EK na svojoj strani. Berlin je pak na sebe preuzeo kontrolu Hrvatske i održavao vrlo bliske kontakte s vašom vladom u predpristupnom periodu, pa je zbog svega toga i Njemačka posljednja ratificirala pristupanje Hrvatske. Ponašanje Zagreba u slučaju Perković su neki razumjeli i kao pokušaj Hrvatske da se oslobodi tutorstva Njemačke, što u Berlinu nije dobro primljeno. Naročito se zamjerio izostanak političke elegancije u ponašanju Zagreba.

Hoće li Josip Perković imati pošteno suđenje u Njemačkoj? Kako komentirate upornost njemačkog tužiteljstva u progonu ubojica hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića? Naime, neki tvrde da je Đureković bio suradnik BND-a i da je to razlog obračuna njemačkog pravosuđa s Perkovićem…

Moram priznati da je i mene iznenadila upornost njemačkih državnih odvjetnika u slučaju Perković. Sigurno je da njemačko pravosuđe ima važnijeg posla od razrješavanja emigrantskog ubojstva od prije 30 godina, između ostaloga jer i nema opasnosti od ponovnog počinjenja sličnog zločina od strane osumnjičenih. Nije potrebno biti teoretičar zavjere da se zaključi kako u svemu tome prste imaju tajne službe.

Zbog čega Angela Merkel nije došla na proslavu ulaska Hrvatske u EU? Kakav je uopće stav današnjeg Berlina prema Zagrebu, s obzirom na poznatu hrvatsku potrebu da se bude miljenik Njemačke?

Merkel nikada nije dala službeno objašnjenje svojeg bojkota, no više nego jasna je poveznica sa spornom promjenom Zakona o europskom uhidbenom nalogu u Saboru samo dva dana prije ulaska Hrvatske u EU. U Berlinu sada prema Zagrebu vlada jedna otrežnjujuća distanca. Ipak, Berlin je svjestan da bi Hrvatska mogla biti značajan partner u rješavanju nekih problema Unije, primjerice onih na Balkanu. S druge strane se misli da Hrvatska ima i potencijal biti dio smetnji, a ne dio rješenja.

VUČIĆ MORA ISPUNITI EUROPSKA OBEĆANJA

U Srbiji je apsolutnu vlast osvojio Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka. Vjerujete li vi u Vučićevu transformaciju u zagriženog eurofila, s obzirom na to da je on političko čedo Vojislava Šešelja?

Vučić se dušom i srcem obavezao voditi Srbiju prema europskoj perspektivi. To je njegovo veliko obećanje kojega se mora držati po cijenu vlastite političke propasti. On sada jednostavno mora početi ispunjavati svoja obećanja. Taj pritisak kojem se Vučić izložio je u suštini mnogo važniji od toga je li on postao autentični Europljanin. Uostalom, Srbi od 2000. godine većinski biraju stranke koje su za ulazak Srbije u EU, a to se ni ovim izborima nije promijenilo.

Kako komentirate socijalnu pobunu i općenitu situaciju u Bosni i Hercegovini? Je li EU zakazala u BiH?

U Bosni i Hercegovini svi žele ući u Europsku uniju. Pa čak i Milorad Dodik! Otkako je Beograd tako čvrsto na proeuropskom kursu, za bosanske Srbe više nema ni sjena neke alternative. Nažalost, bosanski Srbi nisu spremni pustiti vrapca iz ruke – a to je vlastita autonomija – za goluba na grani, odnosno ulazak u EU. U Bruxellesu to nisu shvatili, pa se zato ponašaju tako nespretno u Bosni i Hercegovini.

REFERENDUM O BRAKU PROTIV ZAPADNOG LIBERALIZMA

Ugledni hrvatski politolog i savjetnik predsjednika Josipovića Dejan Jović predložio je da se ostale države bivše Jugoslavije prime u EU po mnogo lakšim kriterijima nego Hrvatska. Slažete li se s tom idejom?

Jović je u pravu. Nemamo još mnogo vremena za tako važan potez. Problem je što u Bruxellesu misle kako treba čekati sve dok zemlje jugoistočne Europe ne dođu na razinu zrelosti koja će im omogućiti pristupanje. No tog očekivanog sazrijevanja nema u Bosni i Hercegovini, a niti u Makedoniji, nego sve idu u krivom pravcu. Za ulazak zemalja jugoistočne Europe u EU otvoren je sada povijesni prozor, koji bi se mogao i zatvoriti, naročito sada s rasplamsavanjem krize u Ukrajini. Moćnici na Balkanu jasno vide i kako u svemu tome igra Moskva.

Napisali ste prije nekoliko godina odličnu knjigu o suvremenoj Hrvatskoj. Što biste dodali u njeno moguće nadopunjeno izdanje s obzirom na sve što se u međuvremenu dogodilo? Što su vam, primjerice, referendum o ustavnoj definiciji braka i nadolazeći o ćirilici otkrili novoga o hrvatskom društvu, ako jesu?

Kada sam 2009. pisao knjigu o Hrvatskoj, priču o referendumu o definiciji braka uopće nisam mogao predvidjeti niti zamisliti. S druge strane, i tada je bilo jasno da u Hrvatskoj postoji dio društvene scene koji gaji neprijateljstvo prema Srbima, tj. kojima trebaju Srbi kao neprijatelji kako bi se uopće mogli definirati Hrvatima. Žao mi je što se hrvatsko društvo nije odmaknulo od takvih stavova, ali mi je drago što se Vlada postavila čvrsto u tom slučaju. Što se referenduma o istospolnim brakovima tiče, naročito je bio zanimljiv zbog otvaranja nove fronte u hrvatskom društvu - prvi put su se ujedinili eksponenti vjerskih zajednica, i to protiv 'dekadencije' i zapadnog liberalizma. Ostaje nada da se iz toga neće stvoriti politički funkcionalna koalicija.