Kada je te davne 2003. godine Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji, nitko nije mogao ni pomisliti da će joj trebati još deset godina da dovrši posao. Od tih 10 godina, čak je šest otišlo na sam proces pregovaranja, za što su neki smatrali da je bilo nepotrebno dugo. A onda je, nakon završetka pregovora, Hrvatska 9. prosinca 2011. konačno potpisala Ugovor o pristupanju Europskoj uniji.

I kada su svi pomislili da je došao kraj godinama duge sage, pokazalo se da ćemo čekati još godinu i pol na vratima kako bismo postala punopravna članica. Među onima koji su tih godinu i pol pratili Hrvatsku bila je i tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić te za tportal otkriva da je i to razdoblje bilo poprilično neizvjesno.

'Stotine stvari peglale su se u posljednji tren. U prvom redu, nije bilo jasno kada ćemo ući, ugovor je bio potpisan, ali 27 članica trebalo je ratificirati taj ugovor. Kao što vidimo sada, 10 godina poslije, na primjeru zapadnog Balkana, jer se odlučuje kad će početi pregovore, postoje situacije u kojima sve stopira jedna zemlja, ne čak zbog njih, nego zbog nekih svojih internih političkih odnosa. Toga je puno bilo i u slučaju Hrvatske. Kao što glasi staro pravilo u politici i nogometu - nije gotovo dok nije gotovo. A mi imamo tu veliku sklonost... sjećate se one famozne utakmice Europskog prvenstva protiv Turske (op.a., 2008. godine u Austriji) u kojoj su naši mislili da su pobijedili, a onda su u zadnjim minutama dobili gol. Tome smo skloni i možemo pomisliti - 'potpisali smo sporazum, sve je gotovo, ne trebamo više ništa raditi'. To je, naravno, smrtonosan pristup zato što je potpisani ugovor daleko od toga da je sve gotovo. Ratifikacija može trajati, kao što je u našem slučaju trajala godinu i šest mjeseci, a može trajati i više godina i - kad traje više godina, onda je pitanje kako je dovesti do kraja. Tako da je držati tempo u ratifikaciji bilo vrlo važno', objašnjava Pusić za tportal.

Među onima koji su radili probleme prilikom ratifikacije bila je i susjedna Slovenija. 'U zadnji čas potpisivao se u Mokricama memorandum između nas i Slovenaca da se smire duhovi. Svi smo išli u slovenski parlament prisustvovati toj ratifikaciji. U tih zadnjih godinu i pol obišla sam gotovo sve parlamente država članica. Naime cijeli proces pristupanja koncentrira se na izvršnu vlast i europske institucije. Međutim na kraju odluku o ratifikaciji donose nacionalni parlamenti, koje nitko nije puno zarezivao niti im se obraćao u svim tim godinama. I onda si suočen s institucijom koja misli - 'do sada nas niste trebali i niste se javljali, e pa sada ćete raditi po našem tempu i rasporedu'. Zato nam je bilo vrlo važno riješiti sve s njima. Primjerice, u Finskoj je u to vrijeme predsjednik vanjskopolitičkog odbora bio predsjednik stranke Pravi Finci, antieuropske i nacionalističke stranke. On me satima uvjeravao da ne trebamo ući u EU. Na kraju tog dugačkog razgovora rekao je: 'A dobro, ako hoćete, onda uđite u EU, ali ja nikada ne bih ušao.' On je mislio glasati protiv ratifikacije jer je bio protiv EU-a, nije bio protiv hrvatskog ulaska, nego protiv EU-a kao takvog. Nijemci su također imali neke primjedbe. Mnoge države imale su u tom procesu ratifikacije neke primjedbe, a većina se odnosila na njihov odnos prema samoj Uniji, ne prema Hrvatskoj. Međutim zbog toga možeš biti kolateralna žrtva i onda se cijela stvar unedogled oduži', prisjeća se Pusić nekih detalja iz tih posljednjih mjeseci prije ulaska Hrvatske u EU.

Još jedna stvar koja je pokazala da ulazak Hrvatske nije bio zagarantiran jesu i spekulacije da će nakon ulaska biti nastavljen monitoring nad pravosuđem. 'Bili smo protiv toga da se to nastavi jer bi to značilo da bi hrvatsko članstvo bilo drugačije od članstva ostalih država. Bila sam oštro protiv toga jer sam smatrala da nas to stavlja u nepovoljniji položaj, a u odnosu na ostalih 27 članica mi bismo imali neko drugorazredno članstvo. Iako, s druge strane, može se reći da bi nam možda i koristilo da je ostao monitoring s obzirom na stanje u pravosuđu. Međutim moje mišljenje je i danas da pristati na drugorazredno članstvo svakako donosi puno više štete nego koristi, to vas stavlja u neravnopravan položaj i mislim da ne bi bilo dobro da smo pristali na to. Ali to je zahtijevalo jako puno pregovora, dogovora da se otkloni ta opasnost', kaže Pusić.

Ideja nastavka monitoringa prvi put je spomenuta u Njemačkoj, s kojom je Hrvatska ušla u sukob u posljednjim danima prije ulaska u Uniju. Razlog je bio tzv. lex Perković (op.a. zakon koji bi onemogućio izručenje Njemačkoj Josipa Perkovića i Zdravka Mustača), zbog kojeg je, kako se spekuliralo, tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel otkazala dolazak na proslavu ulaska Hrvatske u EU, iako je službeno objašnjenje bilo da ne dolazi zbog izbora u Njemačkoj.

'Danas se ne slažem gotovo ni s čime što govori naš sadašnji predsjednik Zoran Milanović, ali u tom slučaju imao je pravo jer nema države koja izručuje svoje špijune, svoje pripadnike tajnih službi. Principijelno je imao pravo, ali praktično je bilo sasvim očito da se mi, koji tek kucamo na vrata EU-a, nemamo šanse obraniti od toga. Ono što se dogodilo je da smo izgubili nešto kredibiliteta za rezultat za koji je bilo jasno da ga ne možemo postići, da se ne može obraniti, jer smo imali prejaku drugu stranu u tom sporu. Nizašto smo izgubili taj mali komad kredibiliteta u to vrijeme. To što tadašnja kancelarka nije došla više je primjedba njoj, do toga je došlo jer nije uspjela odmah isforsirati nešto u čemu nije imala pravo i što Njemačka nikada sama ne bi napravila; oni nikada ne bi, primjerice nama, izručili nekog pripadnika svoje tajne službe', smatra Pusić.

Zbog cijele situacije Hrvatskoj su netom nakon ulaska zaprijetile sankcije, no situacija je na kraju ipak izglađena. Unatoč 'kvrgavom' početku punopravnog članstva, mnogi ovih dana govore da se naša država u ovih 10 godina potpuno transformirala. No Pusić se s time baš i ne slaže.

'To je pretjerana tvrdnja, ali mislim da je svakako u mnogo boljem stanju nego što bi bila da nismo ušli u EU. Ne zato što je potpuno transformirana, nego mislim da bismo mnogo više nazadovali nego što smo ovako nazadovali. To se relativno dobro može vidjeti i na primjeru situacije u kojoj se nalaze naši prvi i drugi susjedi, države tzv. zapadnog Balkana, koje su dramatično nazadovale od tog vremena. Srbija je počela pregovore 2014., a Crna Gora 2012., i oni su tada izgledali daleko bliže ne samo članstvu, nego i nekom tipu normalnije države sa stabilnijom demokracijom, standardima u funkcioniranju institucija te građanskim pravima. Moje mišljenje je da nismo tada ušli u EU, danas bismo bili u mnogo lošijem stanju. Ne mislim da smo u svemu nazadovali jer se u obzir mora uzeti kontekst, to da se i svijet globalno promijenio - stvari koje nismo mogli ni zamišljati dogodile su se u vladavini Trumpa u SAD-u, Britanija je na referendumu izglasala Brexit i pucala si u obje noge, što se danas bjelodano vidi, Mađarska je postala nedemokracija i autoritarna država, Poljska je blizu tome. Bilo je mnogo demokratskog nazadovanja u tih 10 godina', kaže Pusić.

Posljednjih godina pokazalo se da mišljenje da će ljudi radije podržati demokratske lidere nego autokrate zapravo i nije točno, dodaje bivša ministrica. 'U tom kontekstu sačuvali smo bazično demokratski model vlasti. Ono što je najopasnije je to da je taj model ugrožen činjenicom da nemamo barem dva jednako snažna tima, jednako snažne političke stranke koje su u stanju međusobno se kontrolirati i koje se natječu na izborima za glasove. Što se tiče svih ovih drugih stvari o kojima ljudi govore, poput fondova, novca, tu se uvijek može bolje, ali to po mom mišljenju nije glavna svrha i cilj članstva u EU. Ruku na srce, s obzirom na naš geopolitički položaj, svaki ozbiljniji politički diktator na svijetu dao bi i više novca za podršku. Za nas je važno imati neku vrstu konteksta koji nam daje dugoročnu demokratsku stabilnost, koji nam daje vremena da razvijemo institucije što će faktički funkcionirati kao demokratske institucije. U tome smo donekle uspjeli, ali smo daleko od potpunog uspjeha', smatra Pusić.

Kao glavni problem tu navodi sudstvo, ali i 'negativnu selekciju ljudi koji ulaze u politiku' jer oni kvalitetniji ne žele u nju.

'Mislila sam da ćemo 10 godina nakon članstva biti puno dalje, mislila sam da će u društvu biti prevladano korištenje ratnih iskustava i cijele priče vezane uz rat otprije 30 godina. Da će teme biti neke druge. Sve to ide mnogo polakše nego što sam mislila prije 10 godina. Što se novca tiče, jedino što mi nije jasno kako u ovom vremenu, u kojem se tako jasno i za vrijeme korone i nakon agresije na Ukrajinu pokazalo u kojoj je mjeri hrana strateški resurs, nije bilo moguće oživjeti Slavoniju europskim novcem. Vidite što su s poljoprivredom i europskim novcem napravili Poljaci, a koji su po mom mišljenju u goroj situaciji od nas što se tiče demokracije. Ne vidim zašto to mi nismo bili u stanju. To su stvari koje se tiču lošeg upravljanja i koje se boljim upravljanjem mogu vrlo brzo preokrenuti', ističe Pusić.

Migrantska kriza, pandemija koronavirusa, agresija Rusije na Ukrajinu - kroz sve je to Europa prolazila u posljednjih 10 godina, zbog čega se i sama Unija morala mijenjati, a s njom i Hrvatska. Pitali smo stoga Pusić kako gleda na budućnost Europske unije.

'Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen prilikom preuzimanja dužnosti rekla je da će ovo biti geopolitička komisija, što se nije dogodilo, ali je ovo svakako bila pripremna komisija za buduću geopolitičku komisiju koja će biti nužna jer su se uvjeti u svijetu i Europi dramatično promijenili. EU će se morati znati postaviti prema poslijeratnoj Ukrajini i, još kompliciranije, prema poslijeratnoj i postputinovskoj Rusiji. Morat će se postaviti prema Kini, prema Americi, za koju ne znamo koga će izabrati za predsjednika. Postoji puno promjena konteksta prema kojima će se EU morati postaviti. S druge strane, po mom mišljenju, Unija se očito pretvorila u organizaciju kojoj je centralna tema sigurnost, a ne ekonomija, slobodno tržište, što je prije bila jedina tema. EU mora definirati parametre i načine definiranja vlastite sigurnosti i stabilnosti. Druga zadaća koju vidim vezana je uz temu migracija i cijelo iskustvo SAD-a s Južnom Amerikom. Europska Južna Amerika je Afrika i EU mora osmisliti konstruktivnu, pametnu politiku prema njoj i ozbiljnu suradnju s njom, jer u svakom pogledu silno je bogata, ali politički devastirana konfliktima, s velikom prisutnošću različitih skupina poput Wagnera, Rusije, Kine. Jedna od velikih zadaća Unije u sljedećih 10 godina je pronaći i artikulirati politiku prema Africi', smatra Pusić.

U sljedećih 10 godina Pusić smatra da EU ima još jedan važan zadatak, a u kojem u igru ulazi Hrvatska kao potencijalno veliki igrač.

'Hrvatska ima serviranu ulogu koja joj daje šansu da bude značajnija nego što joj omogućava njezina veličina. To je definicija uspjeha u međunarodnim odnosima, da tvoj utjecaj bude veći od tvoje veličine. Europska unija mora biti u stanju konsolidirati teritorij, a jedini dio koji nije konsolidiran je ovih šest država zapadnog Balkana. To su države koje poznajemo, čiji sistem poznajemo i čija stabilnost ili nestabilnost direktno utječe na nas. U svakom pogledu smo: a) zainteresirani i b) potencijalno kvalificirani ako budemo vodili pametnu politiku, ako ne budemo pokušavali nikoga prevariti i doista razumijemo da su stabilnost i napredak tih država u vitalnom interesu napretka i stabilnosti Hrvatske kao granične zemlje. To je posao koji EU mora obaviti u sljedećih 10 godina. Ili će u sljedećih 10 godina te zemlje biti članice Unije ili EU neće biti relevantan faktor na političkoj sceni svijeta jer će se pokazati da nije u stanju pospremiti ni vlastitu kuću. Tu Hrvatska može odigrati važnu, veliku, pametnu, europsku ulogu, to je ta mogućnost koja se sama nudi da budemo značajniji te da imamo veći utjecaj i ugled', zaključuje Pusić.