Kakva vam je do sada ova sezona?

Paklena! Možemo reći da smo u stalnom pogonu. Dodatno smo iscrpljeni učestalim izvanrednim stanjima koja postaju sve redovitija. Spomenut ću učestala nevremena, led u Gorskom Kotaru, poplave na karlovačkom i sisačkom području, poplave u Slavoniji gdje smo proveli punih 31 dan sa šest do dvadeset timova dnevno... Sudjelovali smo i u akcijama prilikom poplava u BiH gdje smo na poziv vlasti BiH odradili izuzetan posao, i to onda kada je bilo najteže. Ne računamo sve intervencije, mada se može govoriti o tisućama ljudi kojima smo pomogli.

Koliko traje sezona za HGSS?

Za razliku od turističkih djelatnika, mi imamo sezonu koju bi oni itekako željeli, dakle cjelogodišnju. Zimi smo pojačano aktivni u sezoni skijanja, jer HGSS pokriva sva skijališta u Hrvatskoj. S proljećem ožive aktivnosti brojnih rekreativaca, ljubitelja prirode. Česte su potražne akcije primjerice za zalutalim beračima šparoga, gljiva. Naročito nam često probleme čini Alzheimer, jer mnogi oboljeli odlutaju od svoje kuće, za što ne postoji sezona, ali uzrokuje brojne i opsežne potrage. Budući da pokrivamo sve neurbane prostore koji su poprište adrenalinskih aktivnosti za penjanje, planinski biciklizam, planinarenje i slično, ljetni mjeseci nisu sezona, jer je tada prevruće; mi se do lipnja ili srpnja već naradimo i u Paklenici, ali i na drugim planinama. Sada imamo ekspanziju aktivnosti na vodama, što uzrokuje mnogo potraga, često vrlo mučnih. Medijima su najatraktivnije akcije tijekom srpnja i kolovoza, i to one kojima spašavamo strane turiste, no te akcije čine tek petinu našeg posla.

Stječe se dojam da zapravo strani turisti najviše troše vaše relativno skromne resurse...

To doista nije tako. Samo 20 posto naših aktivnosti su turisti. Potrage za nestalom domicilnom dementnom pastiricom ili samoubojicom koji je odlučio učiniti suicid negdje na nekom nepoznatom mjestu, također uzrokuju višednevne skupe i iscrpljujuće potrage. Sedmodnevna potraga za nestalima na Dunavu kod Iloka, kada se izvrnuo čamac s našim građanima ili potraga za utopljenikom na Mrežnici kada je trebalo skrenuti čitav tok rijeke, postaviti i ponovno izvaditi iz vode 5.500 vreća s pijeskom samo kako bi se moglo pristupiti slapu pod kojim se nalazilo njegovo tijelo, također troše naše resurse. No javnosti i medijima najatraktivnije je govoriti o nekom 'ludom' Čehu ili Poljaku. To često izaziva i bijes, jer izgleda da se nekako neopravdano troši novac hrvatskih građana za njihovo spašavanje. I ja se slažem da je to našim građanima financijski teret, koji bi se mogao i trebao drugačije riješiti, ali znam da su ti 'ludi' turisti ipak prve lastavice inovativnog turizma. I sam sam puno putovao po svijetu i istraživao i to je temeljni motiv svakog turista.

Koliko ste novca potrošili i imate li do kraja godine osigurano financiranje?

Najveći su nam problem dugotrajne akcije, a to su potrage koje su najčešće višednevne i koje zahtijevaju angažiranje velikog broja ljudi, pasa i drugih resursa te ovakva izvanredna stanja poput poplava gdje naši ljudi danima ostaju na terenu i servisiraju ugroženo stanovništvo. Dakle, riječima ekonomista, radimo tri puta više i teže, ali zato imamo svake godine sve manje novca. U rebalansu smo izgubili punih 10 posto sredstava u odnosu na prošlu godinu i svaki put strepimo, jer smo mi očigledno prvi na udaru za kresanje.

Zašto je HGSS prvi na udaru?

Dva su razloga tome. Mi nismo ustrojstveni dio nekog ministarstva, mada obavljamo djelatnost u ime države i od interesa za Republiku Hrvatsku (Zakon o HGSS-u) pa nemamo nekoga tko bi nas doista zastupao i branio kod rezanja proračuna. Drugi je razlog naša neupitna i ultimativna učinkovitost pa se stječe dojam da je sve u najboljem redu. Ispada u očima javnosti i vlasti da kad tako dobro funkcioniramo s minimumom sredstava da nam više i ne treba. No to je logika kratka daha. Mi smo pred puknućem. Višestruko manjim sredstvima u odnosu na druge javne službe mi činimo čuda, a to one na državnim jaslama pomalo i smeta.

Imate li podršku turističkih ureda i institucija i dokle se stiglo u akciji educiranja turista o opasnostima koje ih vrebaju na njihovim avanturama?

Temeljem Zakona mi imamo javnu ovlast da educiramo turističke vodiče, radimo na turističkoj infrastrukturi, putovima, skloništima, helidromima. Izrađujemo najkvalitetnije turističke zemljovide i vodiče, radimo na signalizaciji... Sve u cilju da se broj nesreća u turizmu smanji. To je i marketinško pitanje, jer nije dobro kada neka zemlja ne iskazuje brigu prema sigurnosti svojih posjetitelja. Mi to radimo svom snagom već desetljećima. Takav turizam, takav turistički proizvod tematski i sigurnosno uređenih neurbanih prostora, a ne samo more i sunce, budućnost je Hrvatske. Uspjeli smo pa je to ušlo konačno i u strategiju hrvatskog turizma. Otvaraju se i mogućnosti potpore iz EU fondova, jer se radi o itekako održivom razvoju neurbanih područja. A HGSS je i regionalni stručni lider od kojih uče i susjedi. Dakle, sve više turističkih zajednica prepoznaje HGSS kao svoj stručni servis razvoja i budućnosti. No to ne rezultira nekom materijalnom potporom.

Javnost HGSS doživljava kao hrvatski brend i ponos. Može li se to nekako monetizirati u svrhu vašeg što boljeg rada?

Bez lažne skromnosti, mi i jesmo brend. Već sada mi činimo puno za hrvatski turizam. Hrvatski turizam dobiva na vrijednosti i prijemčivosti kada se zna da postoji netko tko brine o turistima čak i kada prave ludosti na najnemogućijim mjestima pa čak i kad je najteže. Mi smo po kvaliteti u samom vrhu svjetske struke. Dva puta smo bili domaćini svjetskoj spasilačkoj eliti i posjedujemo najprestižnije instruktorske licence i sustave obuka. Naši liječnici instruktori za traume ITLS (International trauma life suport), proglašavani su najboljima na svijetu. Instruktori spasioci divljevodaši također, helikopteraši, speleospašavatelji.... Ali u Hrvatskoj dobar rezultat ponekad izaziva zavist ili ignoranciju. Činjenica da na otvaranju pa i na zatvaranju Svjetskog spasilačkog kongresa IKAR 2013 prošle godine nije bilo nikog od predstavnika hrvatske Vlade da pozdravi svjetsku elitu, samo je slika stanja. Da smo ustrojstveni dio nekog ministarstva, ministri bi dolazili i na lokalne događaje, a nekmoli na svjetski kongres na kojem je spasilačka elita svijeta doslovno iskazala poštovanje domaćinu. Švicarci koji su došli vlastitim helikopterom i koji su u helikopterskom spašavanju najbolji na svijetu, prepustili su nam i helikopter i demonstriranje svih najtežih helikopterskih spašavanja, a Amerikanci koji su ovogodišnji domaćini kongresa iskazali su zabrinutost, jer smo zaista visoko podigli ljestvicu naših sveukupnih sposobnosti koju će biti jako teško nadmašiti. Dakle, hvala javnosti na potpori, no bez potpore onih koji odlučuju, neće biti koristi.

Prisjećamo se prošlogodišnjeg primjera iz Omiša gdje je grupa entuzijasta, članova HGSS-a organizirala zipline atrakciju za turiste. Je li i to jedan mogući model?

Pogrešno je misliti da je HGSS samo spasilačka služba. HGSS je vrelo mnogih spoznaja o neurbanim prostorima i mogućim aktivnostima na njima. Podsjećam da su pripadnici HGSS-a ujedno i pioniri i autohtoni korisnici tih prostora. Oni se tu osjećaju kao kod svoje kuće, putuju i po svijetu i znaju što se sve može učiniti. I zato su oni i turističkim i lokalnim zajednicama, ali i davateljima raznih usluga velika pomoć i inovacijski element. Mi znamo prepoznati što se može, a i znamo što treba, jer i sami funkcioniramo adrenalinski. Sada otvaramo mnoge projekte, staze, uređujemo čitava područja, organiziramo međunarodne brdske biciklističke utrke i otvaramo za turizam prostore koji su nekad bili od posebne državne skrbi, dakle zapuštena i siromašna. Mislim prvenstveno na Kamešnicu i Dinaru.

No pripadnici HGSS-a ne funkcioniraju zbog novca i za novac. Da nije tako, ne bi bez plaće radili ovaj ozbiljan i opasan posao. Mislim da nije dobar model imati službu koja se bavi ozbiljnom javnom potrebom o kojoj ovise ljudski životi, a očekivati da se njezini članovi bave priskrbljivanjem sredstava za takvo služenje. To ne čine ni djelatnici Hitne pomoći ni vatrogasci ni policajci. Ako već darujemo svoje rijetke i vrijedne sposobnosti za društvo u kojem živimo, zar ne bi bilo prirodno da se u proračunu nađe dovoljno sredstava makar za gorivo i opremu?