Kada su policajci pokupili Jahangira Alama u bijednom predgrađu glavnog grada Bangladeša Dhake, njegovoj supruzi su rekli da će ga vratiti kući za nekoliko sati. Lokalnog sindikalnog vođu tekstilaca priveli su na saslušanje zbog njegova sudjelovanja u masovnim štrajkovima, najvećim posljednjih nekoliko godina, koji su krajem prosinca izbili u više od 60 tekstilnih tvornica zbog bijednih plaća: minimalac je 677 kuna, a Dhaka 71. najskuplji grad u svijetu, jednako skup kao kanadski Montreal.

Sve je počelo u Windy Apparelu, proizvođaču odjeće za švedski H&M i britanski Tesco.

Ali od Alama ni mjesec dana kasnije nije bilo glasa. Tek ovih dana žena ga je pronašla u zatvoru s 14 sindikalaca i toliko radnica optuženih za huškanje radnika na štrajk u tvornicama koje šiju odjeću za globalne kompanije jeftine mode. Uhićen je i TV-novinar Nazmul Huda zbog širenja lažnih informacija. Stotine policajaca okružile su industrijsku zonu, otpušteno je 1.600 radnica kao odmazda i opomena drugima, a sindikalci optuženi za vandalizam, krađu i urotu protiv države.

Strojevi su stali, proizvodnja kasni, a Inditex (vlasnik Zare), PVH (vlasnik Tommyja Hilfigera), H&M, Gap i druge hvata nervoza zbog neisporučene robe. Kako će njihovi kupci kupiti novi model majice ako je neka tamo švelja na kraju svijeta ne sašije na vrijeme, jer se buni protiv plaće kojom jedva može kupiti koju šaku riže.

Nakon Kine, Bangladeš je druga najveća krojačnica na svijetu za velike američke i europske brendove, ali s najnižim plaćama u toj branši. Tekstilne radnice u Kini mjesečno zarade 1.824 kune, u Indoneziji 1.516, u Vijetnamu 902, u Indiji 882, u Kambodži 689 kuna. Vladi ne pada na pamet povisiti minimalac, jer je po zakonu to dužna svakih pet godina, mada inflacija godišnje raste 10 posto.

Ne pada to na pamet ni vlasnicima tvornica, jer Zari i H&M-u ne pada na pamet pristati na više cijene isporučene robe. Čemu za par jeftinih traperica koje u trgovini stoje 140 kuna pristati na višu proizvodnu cijenu, kada je sada, ako ne u Bangladešu, a ono u Kambodži ili Etiopiji plaćaju 3,5 kune.

Prihodi H&M-a u Hrvatskoj rasli četiri posto, dosegli 670 milijuna kuna

Jer kako bi inače vaša majica bila bagatelno jeftina, a njihova zarada maksimalno visoka? Kako bi španjolski vlasnik Zare Amancio Ortega bio drugi, švedski vlasnik H&M-a Stefan Persson 25. najbogatiji čovjek na svijetu, a četvero američkih vlasnika Wall-Marta iz obiteljskog klana Walton sakupili na hrpu 267 milijardi dolara.

Najnoviji se štrajkovi događaju uoči četvrte godišnjice stravičnog urušavanja Rana Plaze, šlampavo izgrađene osmerokatnice s pet velikih tekstilnih tvrtki, prilikom čega je poginulo 1.138 mahom žena, a od 2.440 ranjenih, tisuću ostalo bez nogu ili ruku. Svijet se tada ozbiljnije osvrnuo za ropske uvjete rada u dalekim tvornicama dalekih zemalja, na 14 do 16 sati rada za šivaćom mašinom u neklimatiziranim prostorima s temperaturom 50 stupnjeva Celzijevih, bez nužnog izlaza i požarnih stepenica, s rešetkama na prozorima, bez prava na bolovanje, porodiljni i radnu stanku, mirovinskog i zdravstvene zaštite, bez ikakvih inspekcija i nadzora. Neke preživjele radnice kasnije su izjavile da su počele raditi u jedanaestoj godini, šijući krpice za Wall-Mart uz 42 kune mjesečne plaće.

Situacija u Rana Plazi bila je stvarnost u 5.000 tekstilnih tvornica s blizu pet milijuna radnika (87 posto žena), gdje se godišnje obrće 30 milijardi dolara, tri puta više od zarade hrvatskog turizma, čineći 80 posto izvoza Bangladeša. Tragedija je ukazala na visoku cijenu jeftine mode, pravu cijenu tzv. fast fashiona koja godišnje vrti suludih tri tisuće milijardi dolara po principu nerealno niskih cijena i nerealno visokog profita, zapošljavajući u svijetu 40 milijuna ljudi, uglavnom žena.

Amerikanci kod kuće proizvode još samo tri posto odjeće, a iako je nakon nafte tekstilna industrija najveći zagađivač okoliša na svijetu, svijet i dalje sve brže proizvodi, sve kraće nosi i sve brže odbacuje modne krpice. Dok su nekad na tržište stizale dvije modne kolekcije godišnje, proljeće/ljeto i jesen/zima, Zara i H&M ih danas izbacuju svakoga tjedna, tjerajući proizvođače na suludu utrku s vremenom, pa jedna radnica iz bangladeške kompanije Ayesha Clothing kaže:

'Zgrada je danas sigurnija, ali naš život je ostao jednako nesiguran. I na samrtnoj postelji bi me natjerali da sašijem još dva para hlača prije nego što izdahnem.'

Nakon Rana Plaze velikim su modnim lancima bila puna usta velikih planova o korištenju organskog pamuka, zaštiti okoliša, bojkotiranja dobavljača koji koriste dječju radnu snagu i tjeraju žene na robovski rad. Potpisali su deklaraciju o industrijskoj odgovornosti, no kada su neke neprofitne organizacije predložile da se to pretoči u zakon, vrisnuli su da to znači sprečavanje slobodnog tržišta, svjedoči jedna aktivistkinja u dokumentarcu 'Prava cijena' Andrewa Morgana u kojoj američki autor govori o posljedicama globalnog liberalizma u modnoj industriji.

Doduše, s bangladeškim tekstilcima potpisali su sporazum o građevnoj i protupožarnoj zaštiti, ali riječ je o licemjernoj kozmetici koja je ionako išla samo na račun proizvođača, kažu kritičari. Prema procjeni Međunarodne organizacije rada (ILO) bangladeške tekstilce to je stajalo milijardu dolara i povisilo im troškove za 17 posto, ali američki i europski modni divovi nisu pristali na povišenje besramno niske cijene naručivane robe.

Tekstilci su, naravno, trošak prebacili na radnice stišćući ih još više nemogućim normama i neplaćenim prekovremenim satima. Vlada ih podupire, jer je 10 posto njezinih članova i članova zakonodavnih tijela vlasnici tvornica, ali i zbog činjenice što je i takav bijedan posao za mnoge stanovnike Bangladeša jedini koji mogu birati.

Posljedice brze mode osjetili su i milijuni prodavačica širom svijeta: sve je manje stalnih radnih mjesta, a sve više povremenih i na poziv, kada je zbog rasprodaja i crnih petaka potrebna dodatna radna snaga.

Brza, jeftina moda samo je preslika globalnih društvenih trendova. Kao što se u svijetu sve više govori o topljenju srednjeg društvenog sloja i rastu jaza između šake hiperbogatih i oceana ostalih, tako u modi nestaju modne kuće solidne, kvalitetne odjeće, a ostaje treš moda za mali krug ultrabogatih. Kupnjom jeftinih krpica od jeftinog materijala kupujemo iluziju obilja dok nam se pod 'demokratizacijom' mode prodaje globalizirani liberalizam.

Rušenje Rana Plaze neki su doživjeli kao početak kraja takvog koncepta, ali on i dalje savršeno funkcionira - veliki brendovi godišnje rastu nevjerojatnih 10 posto i ne nazire im se kraj. U slučaju posljednjih štrajkova bangladeških švelja dvadesetak globalnih lanaca poslalo je tek općenitu poruku premijeru u kojoj se maglovito zalažu za radnička i sindikalna prava, a glasnogovornica H&M-a izjavila je da njezina tvrtka 'podupire zahtjeve za podizanje plaća'.

'Da su zaprijetili stopiranjem narudžbi, uhićeni bi sindikalci istoga trena bili na slobodi', kaže Scott Nova iz Workers Rights Consortiuma, američke organizacije za zaštitu prava tekstilnih radnika.