Humanizam kao oružje

'Ivan Supek je bio osoba svjetskog ugleda kakvog je imao rijetko koji hrvatski znanstvenik ili umjetnik, zahvaljujući kojem su i institucije koje je vodio ili osnovao imale svjetsko značenje', rekao je u svom pozdravnom govoru Zvonko Kusić, predsjednik HAZU-a, institucije koja je u četvrtak je obilježila stotu godišnjicu rođenja svog nekadašnjeg predsjednika, akademika Ivana Supeka (1915 - 2007).

Kusić je kao najveći domet akademika Supeka spomenuo osnutak Instituta 'Ruđer Bošković' koji je postao najveća znanstvena i istraživačka institucija u Hrvatskoj i čiji su mladi znanstvenici odlazili u prestižna međunarodna znanstvena središta. Predsjednik HAZU-a podsjetio je sudionike skupa na Supekovo djelovanje kao rektora Sveučilišta u Zagrebu, kada je pokrenuo reformu kojoj je uz ostalo cilj bio i povezivanje nastave sa znanstvenim radom, naglasivši kako je svojedobno Supek kao predsjednik HAZU-a osnovao Razred za tehničke znanosti i brojna znanstveno-istraživačka vijeća, čime je otvorio vrata Akademije znanstvenicima i stručnjacima koji nisu akademici. Uz to, Kusić je istaknuo kako je Supek zahvaljujući svom neprijepornom ugledu i vezama, dao veliki doprinos međunarodnom priznanju Hrvatske, kao i činjenicu da se naš proslavljeni znanstvenik pored fizike kao temelja svog znanstvenog rada, aktivno bavio i filozofijom, koristeći svoja promišljanja kao oružje za promociju humanističkog svjetonazora. O Supeku je govorio i akademik i poznati fizičar prof. dr. sc. Vladimir Paar, koji smatra Supeka renesansnim tipom znanstvenika čija je ideja bila povezati prirodne i društvene znanosti, odnosno filozofiju s umjetnošću i politikom, no prema Paarovu mišljenju, Supek je najveći utjecaj izvršio time što je usmjeravao niz talentiranih studenata prema inozemstvu i širokoj naobrazbi te je time stvorio kadrovsku bazu za hrvatsku znanost kakva je i danas.

Bivši rektor prof. dr. sc. Marijan Šunjić istaknuo je važnost reforme zagrebačkog sveučilišta koju je pokrenuo upravo Supek kao rektor od 1968. do 1972. godine, istaknuvši kako je reforma bila važna i za povijest Sveučilišta, kao i za povijest hrvatskog školstva i znanosti, iako ju je prekinuo slom Hrvatskog proljeća. Šunjić je naglasio da je Supek vizionarski predložio novi ustroj Sveučilišta kojim bi svi fakulteti u Hrvatskoj sačinjavali Hrvatsko sveučilište koje bi imalo kampuse, na čelu s prorektorima, u pojedinim gradovima. 'Unatoč Supekovim pokušajima da reformira Sveučilište, sve do danas su ostali problemi, ali i Supekovi recepti za njihovo rješenje' zaključio je Šunjić.

Susret s ilegalcem Titom

Sam Supek kao osnovnoškolac nije obećavao te je zbog čitanja filozofskih knjiga za vrijeme nastave gotovo izbačen, a budućeg doktora fizike od pada na maturi spasila je poklonjena dvojka iz matematike. Za vrijeme gimnazijskih dana postaje ponajbolji matematičar u Hrvatskoj, a uz to se bavi i proučavanjem djela fizičara poput Einsteina i Plancka. Pored znanosti, pronalazi vrijeme i za politiku te u gimnaziji osniva podružnicu SKOJ-a. Nakon mature 1934. upisuje fiziku u Zürichu, gdje su mu predavali fizičar Pauli, matematičar Wein i psiholog Jung. Zanimljivo je kako je prije odlaska na studij zamoljen da u Beču preda jedan kovčeg i dokumente čovjeku koji je zbog komunističkog djelovanja morao pobjeći iz Zagreba, a misterioznom ilegalcu u bijegu dao je pola svoje godišnje školarine. Tu investiciju kasnije će Supek ocijeniti najboljom u životu, budući da je čovjek iz Beča bio nitko drugi do Josip Broz Tito. Za vrijeme studija u Leipzigu upisuje se u Komunističku partiju, no zbog neslaganja s ideološkim dogmama napušta stranku. Ubrzo diplomira i doktorira objavljujući svoje otkriće: aproksimativnu formulu električnog otpora metala na sve temperature. Zbog prijašnje komunističke djelatnosti uhićuje ga Gestapo i zatvara u samicu iz koje ga spašava nobelovac Werner Heisenberg, jedan od najznačajnijih fizičara 20. stoljeća i Supekov profesor te odani prijatelj. Iz samice odlazi u Zagreb, a 1943. u partizane, gdje je imenovan ministrom prosvjete i znanosti. Po završetku rata dolazi kraj njegove ministarske karijere jer ga Vladimir Bakarić šalje za nastavnika na Pedagoškoj školi, a 1947. primljen je u JAZU. Tri godine kasnije Boris Kidrič od njega traži pomoć pri osnivanju Instituta 'Ruđer Bošković'. Supekovu pomoć traže i ostali komunistički moćnici, prije svega Aleksandar Ranković koji je Supeka angažirao pri nuklearnim istraživanjima u beogradskom institutu Vinča i izgradnji atomske bombe. Budući da se Supek protivio ideji o proizvodnji atomske bombe, izbačen je s instituta.

Na crnoj listi

Rektor zagrebačkog sveučilišta postaje 1968, a 1970. prigodom posjeta američkog predsjednika Richard Nixon ga srdačno pozdravlja riječima: 'Vi ste taj Supek o kojem mi je pričao Kissinger!' U vrijeme hrvatskog proljeća 1971. dolazi na crnu listu, i pod stalnom je prijetnjom lišavanja slobode. Kao nepoželjna osoba prisilno je isključen iz javnoga života i više od 15 godina nije mu dopušteno javno nastupati. Unatoč tome osniva Interuniverzitetski centar u Dubrovniku te piše knjige 'Krivovjernik na ljevici' i 'Krunski svjedok u slučaju Hebrang'. Napisao je i kazališni komad 'Piramida', ali kako su mnogi u liku faraona mnogi prepoznali Tita, djelo nikad nije objavljeno. Supek odlazi u mirovnu 1985, a četiri godine kasnije na jednom emigrantskom skupu 1989. Upoznaje Franju Tuđmana s kojim se vrlo brzo razilazi zbog pitanja Bosne i Hercegovine te pomirbe u Hrvata. Za predsjednika HAZU-a izabran je 1991. i tu će dužnost obnašati do 1997. Iste godine Supek upućuje otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu, kritički se osvrćući na tadašnje prilike u Hrvatskoj. Hrvatski predsjednik reagira 23. lipnja 1997. kada Vjesnik objavljuje njegovo otvoreno pismo Supeku u kojem Tuđman Supeka optužuje za sudjelovanje u zavjeri Feral Tribune - Tjednik - Cvijić - inozemni centri moći - HAZU, a sve s ciljem ubojstva predsjednika Republike Hrvatske, čije postojanje, naravno, nikada nije dokazano. Kao kritičar političara Supek se učestalo zalagao za ideju da bi saborski zastupnici trebali biti volonteri, a plaću dobivati na svojim radnim mjestima u tvrtkama u kojima su zaposleni, što nije naišlo na odobravanje među samim zastupnicima. On je, naime, smatrao da bi tako političari prestajali biti ljudi halapljivi za novcem i vlašću, već oni koji imaju potrebu činiti nešto za opće dobro.

Superiorni vizionar

Zalažući se za tješnji odnos humanističkih i prirodnih znanosti, inicirao je i poslijediplomski program Filozofije znanosti, koji se od 1974. do danas neprekidno odvija u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku (IUC), a jedan od prvih sudionika tog tečaja bio je i dugogodišnji prijatelj i suradnik Heisenberg. Kao humanist i mirotvorac, Supek je bio osnivač i predsjednik svjetske organizacije Svijet bez bombe te je s Linusom Paulingom, Aurelijem Pecceijem i Philip Noel-Beckerom u IUC-u koncipirao izjavu o viziji svijeta mira i sklada, što postaje osnovica kongresa Svjetskog jedinstva u Philadelphiji 1976. Ivan Supek je zbog svog angažmana u međunarodnoj znanstvenoj zajednici kao i općenito u društvu prilikom agresije na grad 1991, kao i zbog posjeta okupiranom Dubrovniku, proglašen počasnim građaninom Dubrovnika.

Vjerojatno najtočniju ocjenu o životu i radu Ivana Supeka dao je njegov dugogodišnji suradnik i znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu dr. sc Zdravko Radman, koji je kazao da je što bolje poznajemo profesora Supeka, time teže formulirati jedan skupni sud o njegovoj osobnosti i djelu. 'Ono po čemu je Supek toliko superioran, ne samo u našim okvirima, nego i mnogo šire, nije samo njegova akademska svestranost, već prije svega vizionarska sposobnost sagledavanja globalne situacije u projekcijama koje daleko premašuju aktualni obzor prostora i vremena u kojem živimo. Vrlo je malo ljudi koji posjeduju takvu moć sinteze raznovrsnih fenomena kao što je to imao Supek, a još je manje onih koji uspijevaju sagledati pojedine procese u perspektivi i tako anticipirati događaje i trendove koji pripadaju budućnosti, kao što je bilo svojstveno njemu. Bio je dokazani, a ne deklarativni domoljub, ali istovremeno i građanin svijeta', zaključio je Radman. Sam Supek pred kraj života učestalo je izjavljivao kako je imao promašeni život, no s tim se zasigurno nitko ne bi složio.