Božićne jaslice u kreaciji velečasnog Mije Gabrića, u zagrebačkom propalom shopping centru Cascade, bile su pravi hit proteklih blagdana: u Gabrićevim jaslicama obreli su se mnogi poznati političari i zanimljivi likovi iz 20. stoljeća, nadlijeće ih i helikopter neimenovane tv kuće, a posebno je zanimljivo kako je Gabrić tik jednog uz drugog umontirao i dva hrvatska političara, Josipa Broza Tita i dr. Franju Tuđmana. Dok je Hitlera i Bin Ladena precizno odredio kao opasne negativce, kod naših pokojnih političkih zvijezda vlč. Mijo Gabrić ostao je posve neutralan. Kroče tako Tito i Tuđman, jedan uz drugoga, gotovo da diskutiraju…idu se pokloniti malom Isusu. Ne znamo tko će prije klecnuti koljenom, ne znamo li hoće li neki od njih ustuknuti u zadnji čas, predomisliti se. Vlč. Mijo Gabrić u svojoj viziji nije otišao još samo korak dalje, ali tu su ga nesmiljeno nadopunjavali hrvatski mediji. Nije li se tu mogla ugurati još jedna figurica? Josip Perković. Ionako je bio s nama, u našim domovina, htjeli mi to ili ne,od Božića do Nove godine, i poslije. U 2014 ušli smo s Perkovićem u društvu. Kao da jest bio u Gabrićevim jaslicama, naravno, tu negdje, uz Tita i Tuđmana.

Možda bi nam lucidni Mijo Gabrić dao neki signal? Recimo, ako bi Perkovića više sljubio uz Tuđmanov kaput, bi li to bio signal da je Perković ipak bio na ispravnom putu? Ili bi ga gurnuo da proviruje iz Titove sjene?

Trebalo bi doduše uz Perkovića onda i Nobilovu figuru nekako ukomponirati...

Ni Perkovića a niti Nobila nikako još ne možemo gurnuti u red povijesnih ličnosti, oni su još uvijek vrlo moćni igrači. Perkoviću je upravo uručeno rješenje sudskog vijeća Županijskog suda da mora biti izručen Njemačkoj radi suđenja zbog sudjelovanja u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića, ali već je podnesena žalba, te on i njegov agilni odvjetnik, Anto Nobilo, već najavljuju pružanje otpora 'do kraja', borbu sve do Ustavnog suda. Perković jednostavno ne želi ići na suđenje u Njemačku.

S jedne strane odlučna i gromoglasna borba pravnim sredstvima, ali usporedno i vrlo angažirana borba za rekonstrukciju lika i djela Josipa Perkovića, pokušaj njegove posvemašnje rehabilitacije i prepravljanje cijelog jednog segmenta hrvatske povijesti – od postitoističke Jugoslavije, pa sve do danas.

Pojednostavljeno rečeno, Josip Perković pokušava uvjeriti javnost da je on zapravo radio za hrvatsku stvar još dok je bio šef Udbe, da se dobronamjerno družio s emigrantima, ljubazno im nije otvarao dosjee, dapače, i njih, 'dobre' hrvatske emigrante, upozoravao je na 'nečasne' među njima, tzv. teroriste, spašavao je i crkveno blago, posve precizno – Stepinčev zlatni kalež. Reklo bi se, desetak godina je nabijao rogove jugoslavenskoj tajnoj službi, podrivajuć je u samom središtu moći. Ti nesposobnjakovići u Beogradu uopće nisu spazili da im Josip Perković već sanja o osamostaljenju Hrvatske. Ne samo da sanja, nego i aktivno radi, šuruje i dogovara. Potvrdio je osobno da je doista on sredio prvu putovnicu dr. Franji Tuđmanu, da se tu otvorilo obostrano povjerenje i prijateljstvo, da je on osobno dopustio da nesmetano dođu svi 'sumnjivi' emigranti na prvi sabor HDZ-a, prisjetio se posve precizno kako je bio na pauzi u kafiću Bobs kada su pale granate na Banske dvore, da je on osobno prepratio dr. Franju Tuđmana u sklonište i da je zapanjen izjavama Žarka Domljana da je Tuđman tada bio poljuljan, prisjetio se kako je pratio predsjednika u osobito riskantnim situacijama, te kako je dopremao ilegalno oružje za Hrvatsku. Oružje je dopremao, i on i njegovi suradnici, posve bez provizija, i bilo kakvih naknada. Sve iz čistog domoljublja. Josip Perković se doista predstavio kao krsni kum tog krhkog djetešca, malene Hrvatske.

Ali zašto onda tako strastveni domoljub ne želi ići obraniti svoju čast pred njemački sud? Zašto onda i dalje mrcvari hrvatsku javnost i blokira cjelokupnu politiku svojim otporom izručenju?

Perković kaže skromno da je problem u troškovima koji bi bili veći u Njemačkoj, i u jeziku, bolje bi se branio na hrvatskom jeziku pred hrvatskim sucem. On sam osobno, zajedno s odvjetnikom Nobilom, nudi sada i cjelokupnu rekonstrukciju zločina i otkriće nekih drugih počinitelja. Upleten je, kažu, Beograd, pa crnogorsko podzemlje…

Anto Nobilo u zadnjim nastupima pak ponavlja: ako Perković bude izručen, govorit će. Ne zvuči li to zapravo kao prijetnja? Jer kad kaže da će govoriti, sigurno ne misli da će 'govoriti' o navodnoj liniji Beograd-Crnogorci. On nesumnjivo poručuje da može govoriti i o sada visokopozicioniranim političarima ili uglednicima.

Kum Hrvatske, taj neobičan lik koji povezuje vrijeme Tita i Tuđmana, čovjek koji je osujetio lustraciju u Hrvatskoj i kreirao zajedno s Tuđmanom jedinstvenu pretvorbu ogranka jugoslavenske tajne službe u hrvatsku i koji nevidljivo ili vidljivo opstaje u političkom sustavu tako jako i moćno da je prisilio i Zorana Milanovića da načas stane sa svime i zapne s Lex Perković, sve je bliže stvarnom izručenju Njemačkoj.
Na Josipu Perkoviću jasno se vidi da to doista nije očekivao. Da je vjerovao da je jači od toga. Možda još uvijek i vjeruje da se može dogoditi čudo. Da njegovo 'govorit ću' još uvijek odzvanja jako. Ili se ipak sustav koji je on tako svesrdno trenirao priprema za scenarij tipa 'nije se moglo izbjeći', 'dali smo sve od sebe' itd?

U šumi svakovrsnih intervjua koje ovih dana daju pravi i pomoćni špijuni, emigranti, političari, povjesničari ili povjesničari ex špijuni, ionako se sve to skupa toliko zamaglilo, baš kao u kakvom jeftinom špijunskom romanu. Priča o Đurekoviću, Perkoviću i ostalim udbašima postaje sve nejasnija nego jasnija. Tko zna više je li išta ostalo od autentične dokumentacije, jer upravo su Tuđman, Perković i kompanija na prekretnici bili suglasni oko toga da nema otvaranja dosjea iz vremena jugoslavenskog režima, nego se sve to pretovarivalo, vadilo po potrebi, prepravljalo. Gdje je više uopće istina i tko će je iskapati jednog dana?

Ali i Perkovićeva potreba da sada nudi svoju istinu zapravo udara o taj zid prepravljenih dosjea. Kad on krene 'govoriti', kako najavljuje, i oni o kojima možda bude govorio, moći se naprosto odmahnuti: ma to su sada samo podmetanja, osveta! Tko će više znati tko tu koga?
Možda će samo vlč. Mijo Gabrić uz pomoć više providnosti znati jednog dana kamo pozicionirati figuru Josipa Perkovića, bliže Titu ili Tuđmanu. Ili će ga i on nastojati sakriti. I za povijest samo sačuvati Tita i Tuđmana. Bez ovog neugodnog između.