Naime, Vlada se obavezala Europskoj uniji da će do kraja 2018. izgraditi sve mastodontske 'centre za gospodarenje otpadom', a premijerka Jadranka Kosor je nedavno tek na prvom otvorila radove. Bikarac kod Šibenika, kojim se premijerka ponosi, trebao je biti završen još 2008. godine, ali to je samo manji u nizu nedostataka te politike.

Pravi problem je što ta politika potiče proizvodnju smeća i njeguje mentalitet balegara (skarabeja, Scarabaeus) te Hrvatsku drži taocem lobističkih krugova koji na njemu razvijaju biznis. No Vlada to ne namjerava mijenjati i, ako joj uspije nametnuti i druge centre za proizvodnju smeća po Hrvatskoj, za trideset godina imat ćemo većinu sadašnjih problema, samo učetverostručenu.

Hrvatska je, naime, posuta nizom bolnih čireva od Konavala do Istre. Oni izbijaju posvuda gdje se lokalna čeljad suprotstavi izgradnji rečenih centara. Ako se u tom svjetlu osvrnemo na primorski dio Hrvatske, vidjet ćemo da je tako bilo od medulinskog Kaštijuna, preko riječke Marišćine, zadarskog odlagališta u Biljanama, Lećevici kod Splita i Lučinu razdoblju kod Dubrovnika. Iako se protiv lokacije buni uglavnom nevelik broj ljudi jer većina i dalje šuti, pomoć nevladinih udruga i pojedinih stručnjaka s jedne strane te kilavost vlasti s druge strane razvija odnos koji samo pristrani agitatori te politike mogu okrstiti neravnopravnom borbom Davida i Golijata. Borba koja je prvenstveno motivirana obranom vlastitih zavičaja, ali se počesto predstavlja kao zaštita gradova od zagađenja pitke vode i sl., u biti ima vrlo važnu ulogu u obrani prostora koji kapital bespoštedno guta na sve načine. Unatoč novcu i političkoj moći, ta obrana zasad ima podjednake izglede za uspjeh i neuspjeh.

Ni vlast ne vjeruje u svoju politiku otpada

Lokacije odlagališta često su loše odabrane jer njihovi predlagači očajno slabo poznaju prostor, a neskriveno preziru ekološke vrijednosti i demokratski pristup. Vlast ih se, međutim, ne odriče, nego ih se razvojem argumentirane polemike još čvršće drži. Glavni kriterij za odabir lokacija, tako se barem čini, jest da budu 'zaklonite' i smještene tamo gdje su izgledi za socijalne otpore najmanji. Ali, gdje god politika donese takvu dotu, istodobno pošalje i poruku da ne drži previše do domaćina i podiže ih protiv sebe. Čak i kad se radi o ranijim lokacijama kao Kaštijunu ili Bikarcu, njihova renovacija izaziva refleks nepovjerenja lokalne javnosti. Ljudi ne moraju mnogo znati o otpadu, ali socijalna mudrost im kaže da ni sama vlast ne vjeruje u svoju politiku otpada te ga njima donosi uglavnom zato što drugima nije mogla ili smjela. Zato je vlast zbunjena prijedlogom uglednog dubrovačkog ekologa dr. Adama Benovića, koji bi odlagalište postavio – na morsku obalu. Jer, zaboga, po kriterijima naših predlagača, na obali ga svatko vidi!

Razlozi za Benovićev prijedlog su jednostavni: izbjegla bi se najveća opasnost, nekontrolirano zagađenje podzemnih voda, o čemu predlagači ne misle dovoljno, pa su njihove lokacije velika prijetnja prirodi i okolišu. Najčešće, radi se o krškim udubljenjima, ponikvama ili vrtačama, prirodno nastalim od poniranja voda, čiju funkciju u izvjesnoj mjeri zadržavaju i danas, a time su izravni prenositelji utjecaja na podzemne vode. Gdje god ne postoji površinski vodeni tok, oborine se izravno dreniraju u podzemlje. Velika brzina poniranja voda i brzina tečenja podzemnih voda smješta ovakve lokacije u sanitarne zone u kojima je gradnja odlagališta zabranjena. Za usporedbu, Slovenija, s kojom dijelimo istu vrstu krša, ali ne i skrb o njemu, uredbom je (Uradni list 32/06) zabranila gradnju odlagališta na jako propusnom (krškom) području i izrijekom navela da je to: zemljište s jako raspucanom kamenitom podlogom, zemljište s dobrom vodnom propusnošću i neodredivim tokovima podzemnih voda.

Lažiranje podataka u studijama utjecaja na okoliš

Umjesto da isprave tu opasnost, predlagači nastoje obraniti poziciju lažiranjem podataka, proceduralnim nasiljem, pa i šikaniranjima oponenata. Tako trasiranje podzemnih voda kojima utvrđuje vododrživost lokacije i njezine podzemne veze s mogućim izvorima pitke vode znaju raditi u sušnijem razdoblju, kad su brzine podzemnih voda višestruko manje. Za vrijeme velikih kiša podzemne razine voda u kršu dižu se više od 200 metara, pa podzemne tokove stavljaju pod hidrauličke tlakove koji ih značajno ubrzavaju. Vremenska razlika u pojavljivanju trasiranih voda na izvoru može biti između jednog dana i više desetaka dana, što ima velikog utjecaja na određene sanitarne zone i na obavezu djelovanja u slučaju ekološkog incidenta. Stoga je to muljanje vlasti krajnje neodgovorno i može biti vrlo opasno.

Također, predlagač blagonaklono gleda na krivotvorenje bitnih podataka u studijama utjecaja na okoliš, pa ima mišljenja da se to radi prema željama naručitelja, što ne bi bila samo stručna prostitucija, nego i urušavanje kriterija u temeljima. Da ne govorimo o tome da za gospodarenje otpadom nisu rađene strateške studije utjecaja na okoliš kojima je cilj, među ostalim, omogućiti najpovoljniju lokaciju, nego se lokacija odredi voluntaristički, pa se nastoji obraniti kroz manipulacije podacima. Kao izvršitelji studija nerijetko se ponavljaju iste tvrtke, kao da su pretplaćene. Takve studije podržava tek mali broj ovisnih lokalnih ljudi, koji imaju koristi ili su upleteni u korupcijsko klupko. Ipak, većina javnosti ostaje šutljiva. Protiv studije utjecaja zna se podići i lokalna vlast, poput one u Medulinu, Viškovu kod Rijeke te Lećevici i Unešiću, ali ni to nije rezultiralo boljim rješenjima. Daljnja dimenzija te politike je javna prisila i nasilje nad procedurom, kojima se nastoji osigurati provođenje planiranog cilja. Tako ova priča obično završava u onome što kritičari smatraju demokratskim deficitom, a radi se o kršenju prava javnosti na pristup informacijama i na sudjelovanje javnosti u odlučivanju o okolišu, koje je jedno od temeljnih prava građana u pogledu okoliša.

Čakovec reciklira između 60-70 posto otpada

Uzrok svemu tome, jedan od frontmena zelene scene u Hrvatskoj, Vjeran Piršić, vidi u pogrešnoj strategiji gospodarenjem otpadom Hrvatske, koju karakteriziraju dvije stvari: slab interes za recikliranje i time smanjivanje količine otpada te forsiranje regionalnih centara za zbrinjavanje otpada u koje smeće treba dovoziti iz velikih udaljenosti i koji su dimenzionirani tako da smeća bude više, a ne manje. Tehnologija zbrinjavanja koju nameću vlasti zastarjela je i neprikladna te suprotna opredjeljenjima održivog razvoja i zakonskim načelima. Ona ne potiče odvajanje i razvrstavanje otpada pa time i smanjenje količine otpada te onečišćenog prostora, nego povećava troškove, količinu otpada i okolišne rizike. Zagovarači tim centrima tepaju da su moderne tvornice za preradu otpada i naglašavaju njihovu tobožnju čistoću i ekonomsku dobit za lokalnu sredinu. Istina je da se radi o pogonima u kojima se različitim tehnologijama doneseno smeće razdvaja, suši, melje, pretvara u neke frakcije i spaljuje ili trajno odlaže. Što je također važno, centri nisu konačno rješenje jer, nakon tridesetak godina gomilanja tisuća tona smeća i uništenja prostora, trebat će tražiti nova odlagališta

Zagovornici ekološki prihvatljive koncepcije upozoravaju da je pravo pitanje zašto uopće proizvoditi smeće kad je to necivilizacijska tekovina i nepotreban veliki trošak, pa je njihova koncepcija prvenstveno usmjerena na njegovo smanjenje. Dva odlagališta u Hrvatskoj izgrađena su na toj koncepciji: prof. dr. Stanko Uršić s Biokemijsko-farmaceutskog fakulteta u Zagrebu autor je tehnološkog rješenja za otok Krk, prvog hrvatskog odlagališta bazirana na prethodnom razvrstavanju i recikliranju otpada, a Marjan Galović, aktivist Zelene akcije iz Zagreba, surađivao je na rješenju otada za Čakovec, grad koji je dostigao čak između 60 i 70 posto recikliranja i smanjenja otpada! Na Krku i u Čakovcu otpad se razvrstava na mjestu nastanka na plastiku, metal, staklo, organski otpad, otrovni otpad i sl., nakon čega ga komunalne službe otpremaju na mjesta gdje se dalje prerađuje. Na Krku otpad odlažu u zajedničke kontejnere, a u Čakovcu komunalno poduzeće prikuplja otpad od vrata do vrata, što je dvostruko uspješnije. Time se smeće pretvara u korisnu sirovinu.

Politika ignoriranja ekološkog gospodarenja otpadom

Odgovorna koncepcija ne zagovara samo reciklažu nastalog otpada, nego društveni i gospodarski život koji će minimizirati njegovu proizvodnju. Neki od mehanizama su racionalizacija resursa, poboljšanje kvalitete u proizvodnji, ekološka ambalaža, višekratna upotreba predmeta, recikliranje itd. Da se ne radi o utopističkim idejama, pokazuju gradovi kao Canberra u Australiji ili San Jose u Kaliforniji, koji su dostigli smanjenje od oko 90 posto otpada. Međutim, hrvatska politika ignorira pokušaje ekološki zasnovanog gospodarenja otpadom koje su uspjeli nezavisno od Vlade razviti Krk i Čakovec. Čak i kad navode podatke iz inozemstva, to je redovito Napulj u kojem je na djelu mafijaška manipulacija smećem, a ne, primjerice, kako upozoravaju u ekološkim krugovima, općine oko Trevisa koje razvrstavaju 80 posto otpada.

I u najnovijoj promjeni Plana gospodarenja otpadom Vlada, nažalost, ostaje pri starom: ona ne jača orijentaciju na suvremenu održivu tehnologiju, nego ističe da će nepropusnim podlogama spriječiti prodor otpadnih voda u tlo, što je otvorena poruka da ne nema namjeru odustati od loših lokacija odlagališta. Pravi razlog za promjene Plana je ispunjenje obaveza prema Europi, koje neće moći postići ako se bude oslanjala na sustav županija koji se pokazao krajnje nefunkcionalan. Zato ide u daljnju centralizaciju i preuzima na sebe sve njegove obaveze. To je dodatni jamac antiekološke politike jer se napredna politika otpada u značajnom mjeri oslanja na nezavisnu javnost. Pravo sudjelovanja javnosti nije samo politički ukras. Politika Vlade ne shvaća da je proizvodnja smeća degradacija života svake zajednice, nego gleda na nj kao na faktor prosperiteta. Zato naglašava da će se gradnjom tih centara pokrenuti investicije koje se u sustavu gospodarenja komunalnim otpadom procjenjuju vrijednim oko jedne milijarde eura.

Zbog svega toga, sadašnji otpori toj politici su od nesagledive važnosti.