Po međunarodnim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima, sloboda izražavanja nije apsolutno pravo te u određenim uvjetima - poput interesa nacionalne sigurnosti i zaštite ugleda ili prava drugih - može biti ograničena. Velimir Bujanec, s presudom zbog dilanja kokaina, tužio je News Bar upravo u cilju zaštite časti i ugleda zbog teksta naslovljenog 'Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura'.

Sutkinja se složila s Bujancem da su objavljeni navodi neistiniti i uvredljivi te mu dosudila odštetu od 12.000 kuna, iako u rubrici 'Uvjeti korištenja' na internetskoj stranici News Bara piše da su vijesti objavljene na portalu 'izmišljene s ciljem stvaranja satiričko-humorističnog djela te ih stoga ne treba shvaćati ozbiljno'.

'Svaka sličnost sa stvarnim osobama, pojavama ili institucijama je slučajna. Osobe iz javnog života, odnosno javne osobe mogu se pojavljivati u sadržaju objavljenom na portalu samo kao akteri izmišljenih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih kao njihove izjave koje se citiraju u tekstu su izmišljeni', konstatirali su iz News Bara, zlu ne trebalo.

U tekstu presude sutkinja Šagud obrazlaže da News Bar 'svjesno i zlonamjerno, moralno diskreditira osobu Velimira Bujanca i to ne samo kao čovjeka, nego i kao novinara'.

'O novinaru treba imati svijest kao osobno i profesionalno odgovornoj osobi. Ta odgovornost se ogleda u savjesnom, objektivnom, točnom, istinitom i potpunom informiraju javnosti o temama, događajima, pojavama i sličnome. Osoba novinara pretpostavlja i poštenje, ugled i čast te se novinar prilikom obavljanja novinarske djelatnosti mora rukovoditi najvišim moralnim i etičkim načelima', piše u presudi.

Bujanec je, kao 'čovjek i novinar', dva mjeseca prije uklanjanja News Bara s HRT-a predvodio marš na Agenciju za elektroničke medije (AEM), točnije tadašnju ravnateljicu Mirjanu Rakić, kojoj je uručio četničku kapu, tvrdeći da su mu je dale 'silovane žene iz Vukovara'. News Bar je tužio godinu dana nakon što je izjavio da ima princip da ne tuži novinare jer iz prve ruke zna kako je to neugodno.

'To ne želim priuštiti ni najgorem neprijatelju. Protiv sam bilo kakvih sudskih progona medija, novinara i nevladinih udruga i pojedinaca – bez obzira na politička i druga opredjeljenja. Po tome sam liberal', izjavio je Bujanec za Max portal.

Bujanec je, inače, proglašen krivim za klevetu bivšeg SDP-ova ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, kojeg je u emisiji 'Bujica' prekrstio u 'beskrupuloznog ministra Ostoju Rankovića' u slučaju vezanom za ozljeđivanje branitelja prilikom pokušaja razbijanja ploče s ćiriličnim natpisom u Vukovaru. Nepravomoćnom presudom na osječkom Općinskom sudu Bujanec je kažnjen s 22.500 kuna.

Presude po kaznenim djelima uvrede, klevete i sramoćenja, pa čak i prouzročenima iznošenjem istinitih tvrdnji, nisu rijetkost u hrvatskom pravosuđu, no presude protiv satirično-humorističnih medija raritet su i u okvirima zapadnih demokracija još od 80-ih godina prošlog stoljeća i propale tužbe američkog TV propovjednika Jerryja Falwella protiv Larryja Flynta, osnivača i vlasnika pornografskog časopisa Hustler.

U posljednjem domaćem sudskom epilogu o spornom satiričnom sadržaju Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo je u veljači 2017. kaznenu prijavu HSP-a protiv tjednika Novosti, pokrenutu zbog objave pjesme ‘Lijepa naša haubico’, uz tvrdnju da je istom izvrgnut ruglu i prijeziru tekst himne Republike Hrvatske, čiji je ugled povrijeđen.

Pozivajući se, između ostalog, na praksu Europskog suda za ljudska prava, županijska državna odvjetnica Sani Ljubičić obrazložila je da je riječ o satiričnom tekstu i da 'prihvaćeni standardi slobode izražavanja u demokratskom društvu podrazumijevaju iznošenje i onih informacija i stavova koji nisu općeprihvaćeni'.

>>>Što naši političari kažu o 'Lijepoj našoj haubici'?

Europski sud za ljudska prava u slučajevima klevete dosljedno dozvoljava veću slobodu humorističnih i satiričnih komentara. Dr. Richard Carver s Oxford Brookes University u priručniku za odvjetnike i novinare u Europi, čiju su izradu potpomogli fondovi Europske komisije i zaklada Otvoreno društvo, podsjeća na slučaj Francuza Hervéa Eona koji je 'uvrijedio' tadašnjeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja koristeći njegove vlastite riječi u drugom kontekstu, što Sarkozy ni francuski sudovi nisu shvatili kao šalu, ali Europski sud jest.

'Sud smatra da bi kazneno kažnjavanje u ovom slučaju imalo obeshrabrujući efekt na satirične forme izražavanja. Takvi oblici izražavanja mogu igrati veliku ulogu u otvorenoj debati o temama od javnog interesa, što je trajno obilježje demokratskog društva…', naveo je Sud.

>>>Reći predsjedniku da je kreten nije više tako opasno

Iznenađuje to koliko često javne ličnosti nemaju smisla za humor, poručio je dr. Carver, podsjećajući i na slučaj iz Austrije, u kojoj je u jednim novinama na satirički način opisan nacionalni strah nakon što je skijaški prvak Hermann Maier slomio nogu u automobilskoj nesreći. Jedini izuzetak, kako su u članku napisali, bio je njegov prijatelj i rival Stefan Eberharter, koji je izjavio: 'Super, sad ću konačno pobijediti. Nadam se da će se pokvareni pas spotaknuti o štake i slomiti i drugu nogu.'

Uslijedio je niz nevjerojatnih reakcija: jedini u cijeloj Austriji koji nije shvatio šalu bio je Eberharter. Obratio se odvjetniku koji mu nije rekao da se vrati kući i sve zaboravi. Odvjetnik je podnio tužbu i Eberharter je dobio parnicu protiv novina. Bečki prizivni sud potvrdio je presudu, no Europski sud za ljudska prava donio je jednu od svojih najkraćih presuda - zaključak je, ukratko, da je riječ o šali.

'Članak, kao što je očito iz naslova i opisa uz Maierovu fotografiju, pisan je u ironičnom i satiričnom stilu te zamišljen kao humoristični komentar. S druge strane, nastojao je napraviti kritički doprinos predmetu od javnog interesa, odnosu društva prema sportskim zvijezdama. Sud nije uvjeren u zaključak nacionalnog suda da prosječni čitatelj nije u stanju shvatiti satiru i, posebno, humoristični element pasusa o tome što je gospodin Eberharter mogao reći, ali zapravo nije rekao', obrazložio je sud.

Međutim objavljivanje navodne klevete u satiričkim listovima nije garancija zaštite samo po sebi. U rumunjskom slučaju političar Liviu Petrina uspješno se obratio Europskom sudu za ljudska prava temeljem lažne optužbe po kojoj je on bivši član zloglasne komunističke tajne službe Securitate. Podatak da je članak objavljen u satiričkom listu nije bio važan: poruka članka bila je 'jasna i direktna, lišena svake ironije ili šale'.

Sloboda kakva je predviđena za humor i satiru dozvoljena je i u drugim oblicima kreativnog pisanja, stoji u priručniku, uz podsjećanje na dva turska slučaja, Karatas i Alinak, u kojima je zbog umjetničkog konteksta dopušten materijal koji bi inače bio zabranjen zbog poticanja na nasilje. U navodnom napadu na ugled Sud je bio tolerantniji prema umjetničkom djelu, zaključujući da je satira 'oblik umjetničkog izražavanja i društvenog komentara kojem su svojstveni preuveličavanje i izobličavanje stvarnosti. Svako miješanje u umjetnikovo pravo na takvo izražavanje mora se pažljivo ispitati'.

Analizirajući klevetničke slučajeve na sudu i načine obrane, dr. Carver zaključuje da Europski sud za ljudska prava istinu smatra apsolutnom obranom, pa ako je nešto istinito, ne može biti uvredljivo. Sudska praksa Suda razvila je tezu po kojoj objava, ako je razumna, može biti opravdana čak i kad nije u cijelosti istinita. Po pitanju izražavanja mišljenja, valja naglasiti da izjava zbog koje je podnesena tužba nije prenošenje činjenice, nego izražavanje mišljenja, a od novinara se može očekivati određena činjenična osnova, ali nije je potrebno dokazivati. Po pitanju satire treba uvijek imati u vidu to da tvrdnja nije zamišljena da bude ozbiljna i nitko razuman je tako neće shvatiti.