'Jebeš mi sve ako za vrijeme rata nije bilo više optimizma i poleta nego danas', tako glasi jedna od najtočnijih rečenica koje sam u zadnje vrijeme čuo.

I onda opet, drugi tjedan, drugi grad, drugi vršnjak, bez namjere i svijesti da nekoga plagira: 'Jebeš mi sve ako za vrijeme rata život nije imao više smisla nego sad'.  Kako da ne opsuješ i tom psovkom naglasiš svoju uvjerenost, kad je tvrdnja iza nje tako, da prostite, jebeno točna: da, tad je život imao više smisla i u nama je bilo više optimizma i poleta.

Ne samo stoga što smo bili četvrt stoljeća mlađi ili zato što je spoznaja da si, skupa sa svima svojima, preživio još jedan dan u vrijeme općeg ubijanja bila dovoljna da ti navuče zahvalni osmijeh na lice. Ne: tad smo znali da jedemo govna, ali smo bili potpuno sigurni da ih sutra, najkasnije prekosutra, više neće biti na jelovniku.

A danas znamo i da ih jedemo, i da ćemo ih jesti i sutra i prekosutra. I da će biti sve gorča i kiselija, i da će ih jesti i naša djeca, ukoliko ne odsele van, daleko od nas i od ove kratkovidne, anemične države. U tome je stvar. 

Od istine do alternativnih činjenica

Što je uzrok pada u ovoliko beznađe, masovno koliko i duboko?

Pa, vjerojatno to što smo onomad bili potpuno uvjereni da ćemo isprašiti gadove jer je pravda apsolutno na našoj strani, da bismo u međuvremenu postajali sve svjesniji da su gadovi i među nama i da pravde, barem ovdje, apsolutno nema. Krađe i prevare, ojačane kapilarnom korupcijom radi lakšeg zataškavanja i izvrdavanja, postali su našom svakodnevicom, ma gdje da se okrenemo. Nestali su u tom četvrtstoljetnom međuvremenu svi alati za dokazivanje laži i istine, pogledi nam se svakog dana iznova zamagljuju novim i novim dimnim zavjesama, ništa oko nas nije ni onako kako izgleda, niti onako kako se tumači. Republika Hrvatska i njezino društvo, oni iz Ustava, danas su tek 'alternativna činjenica'. 

Jer na to dugo, brutalno srozavanje ideala, ponižavanje kriterija i šamaranje poštenja u posljednjim se dvjema, trima godinama iznova nadovezao srebroljubni kvazikonzervativizam umrežen s lihvarskim kvaziustaštvom, jednim prijetvornijim od drugog. Intelektualni džepari, moralistički sjecikese i paraideološki maroderi okupili su se pod isti stijeg shvativši da je vrag odnio šalu i da, ako se ovako nastavi, u Hrvatskoj do kraja desetljeća neće više ostati ni filira za njih. Zato grabe što se još prigrabiti dade, prodajući nam maglu za skupe pare.

Svjesni da je ne mogu prodavati obogaćenima (jer upravo su ih oni i podučavali zanatu, o njima uostalom i ovise, na ovaj ili onaj način) okomili su se na sve nas siromašnije od sebe, i priproste i obrazovane, i na proletarijat i na prekarijat. Svom silom nanovo odvlače Hrvatsku unazad, svom žestinom sprečavaju svaki pokušaj izvlačenja ovog društva iz gliba potkapacitiranosti i sirovosti. Jednom su šapom široko prekrili povijesno pamćenje, kulturu i obrazovanje cijele nacije, dok drugom listaju oglasnike u kojima se za bagatelu prodaju kuće i zemljišta onih koji kroz njihovu mračnu maglu noćnim autobusima odlaze iz Hrvatske, najslobodnije zemlje za sve one kojima se tu ne sviđa. 

Hrvatska bez pedera, komunjara...?

Jeste li se ikad zapitali kako bi uopće izgledala Hrvatska u kojoj bi napokon mirno i sretno živjeli svi ti dvoličnjaci, sva ta gramziva žgadija, sav taj bestidno licemjerni ološ? Kužite što pitam, ono - Hrvatska bez pedera, lezbi, novinara, modernoga kazališta, provokativne umjetnosti, konačno bez Srba, komunjara, neposlušnih studenata, civilnih udruga, ekologa, migranata, zviždača, umjetne oplodnje, grafitera, ljevičara, razmaženih bolesnika, sebičnih penzionera, dalmoša, purgera, feministica, stranih plaćenika, nezaposlenih, prava na pobačaj, nekooperativne oporbe, cigana, ateista...?

Meni to pitanje padne na pamet barem jednom na mjesec, ima tome već ohoho, ali ni uz maksimalno naprezanje mašte ne mogu zamisliti na što bi to sličilo. Ne uspijevam to zamisliti, velim, ali siguran sam da u takvoj Hrvatskoj ni oni sami ne bi htjeli živjeti.

Predati se ili dezertirati?

U zemlji u kojoj nitko više ni za što nije kriv ni odgovoran, gdje ustaško pozdravljanje više nikome nije provokacija, gdje nemaš više nijednog neprijatelja za upiranje prstom u nj, gdje nemaš više ništa za nametanje drugima niti ikoga kome treba prisilno korigirati znanje, uvjerenje ili sjećanje - što bi oni mogli činiti sami sa sobom i sebi istima?

Kad bi se uistinu ostvarila Hrvatska kakvu danas zagovaraju, bi li mogli u njoj napokon uživati kao spokojni bogobojazni domoljubi, ili bi se i sami među sobom poklali kao gladni kurjaci?

Da, bilo je više optimizma i vjere u bolje sutra za vrijeme rata nego danas, svim ondašnjim užasima unatoč. Tad smo, jednostavno, znali da moramo i hoćemo pobijediti.

Danas nismo ni blizu toliko sigurni ima li uopće smisla boriti se za neko imaginarno 'sutra'. Što je u takvoj situaciji primjerenije i ljudskije? Predati se, ili dezertirati, ili pak nastaviti, pa kud puklo da puklo?