Na pogrebu bivšeg premijera Srbije Zorana Đinđića, nekadašnji grčki šef diplomacije Papandreu je rekao: 'U ime mojih kolega dajem tebi Zorane, ali i Srbiji i Crnoj Gori obećanje da će vaša zemlja jednog dana pripadati Europi, našoj Europi!'. Sada, 10 godina i 10 mjeseci nakon ubojstva premijera Đinđića Srbija započinje pregovore o učlanjenju. Je li EU time ispunila Papandreuovo obećanje?

Cijenim Đinđićeve snove podjednako kao i Papandreuove riječi i sretan sam što je Srbija tamo gdje jest, iako se to na žalost nije dogodilo tri ili četiri godine, već tek deset godina nakon ubojstva Đindića. U proteklih 10 godina Srbija je propustila mnoge šanse. Prošla je i kroz teške faze koje se odnose na Kosovo ali i borbu protiv organiziranog kriminala. Pred nama su i dalje teška vremena. Ali puno toga se ipak promijenilo nabolje.

Kada je Đinđić propagirao europsku Srbiju, vi ste stajali na drugoj strani. Borili ste se za Veliku Srbiju, koja je leđima trebala biti okrenuta Europi. 2008. napustili ste nacionalistički tabor. Kako je do toga došlo?

To je bio rezultat procesa. To nije kao kad se probudite jedno jutro i kažete, sada razmišljam drugačije. Za razliku od mnogih političara u Srbiji, ja se ne sramim reći da sam bio u zabludi. Da sam pogrešno razmišljao. Da nisam imao pravo. Iako to nije lako, otvoreno priznajem svoje zablude. Za sve u ovoj zemlji je bolje da budu objektivni i da pravim imenom nazovu ono što se događalo u Srbiji. Kada je 1989. pao Berlinski zid i kada se svijet promijenio, mi Srbi nismo shvatili šta to znači. Mi nismo razumjeli svijet. Ideja zajedničke Europe se razvijala i rasla a mi to nismo uviđali. Danas mogu samo reći da mi volimo Rusiju i da ćemo i dalje s njom surađivati, ali da je naša budućnost u EU.

To znači da je Max Weber igrao važnu ulogu u vašoj promjeni smjera?

Webera sam čitao puno ranije. Ali stalno govorim da nama u Srbiji nedostaje protestantski moral. Nemamo dovoljno svijesti za odgovornost. Moramo mijenjati naš mentalitet. Ne plašim se ja pitanja Kosova ili ekonomske krize. Ja se plašim našeg mentaliteta i naših navika. To je naš problem.

Raspoloženje u mnogim zemljama EU-a je neprijateljsko kada se radi o daljnjem proširenju. Grčka, Rumunjska i Bugarska nisu doprinijele omiljenosti Balkana.

Mi znamo da su mnogi ljudi u zapadnoj Europi protiv proširenja EU-a. To posebno vrijedi za tzv. izazivača nemira na Balkanu, kakva je bila Srbija. Nisam siguran jesmo li dovoljno snažni da se borimo protiv takvog raspoloženja. Ono što možemo učiniti jest da pošteno i puno radimo, reformiramo gospodarstvo i ojačamo pravnu državu. Nitko nam neće pomoći ako to sami ne učinimo. Našu kuću moramo dovesti u red. Ako nam to uspije, to će biti nagrađeno. Ni u Njemačkoj, koja sa skepsom gleda na Srbiju, nema nikoga tko može reći da je Beograd u posljednjih godinu i pol nešto slagao. Što smo najavili to smo i učinili. To je po prvi put tako u novijoj povijesti Srbije. Stalno smo bili prvaci u tome da jedno kažemo, drugo mislimo, a treće radimo. Primjer: Nakon 14 godina imamo konačno optužnice u slučaju ubijenog novinara Slavka Ćuruvije. Ništa ne skrivamo. Priznajemo da je dio države ubio tog čovjeka. Mnogi će zbog toga biti uhapšeni.

Srbija želi postati 29. članica EU-a. Postoji li opasnost da 28. članica Hrvatska, protiv koje je Srbija do 1995. vodila rat, stavi Srbiji kamenje na put ka EU?

Ne postoji. Unatoč teškoj prošlosti imamo normalne odnose sa Hrvatskom. Na najnoviji spor oko upotrebe ćirilice u Vukovaru nismo reagirali. Ne zato što smo slabi, već što mislimo da je zadatak Zagreba da se o tome brine. Ne želimo dolijevati ulje na vatru. Ne vidim da će između Srbije i Hrvatske u idućih pet ili šest godina biti problema koje nećemo biti u stanju riješiti. To uostalom važi i za odnose Beograda i Prištine. Idućih godina dat ćemo svoj doprinos u cilju vođenja razumnog dijaloga i riješit ćemo preostala otvorena pitanja u obostranom interesu. Neće biti lako, ali uspjet ćemo.

Cijeli članak DW-a možete pročitati ovdje