Jedno je od glavnih obilježja aktualnih predsjedničkih izbora bila nesposobnost ili nevoljkost kandidata za predsjednika da se pozabave samom institucijom predsjednika i modelima predsjedništva koje utjelovljuju prva dva hrvatska predsjednika, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić. Kandidati su se bavili raznim drugim pitanjima, od osobnih vjerskih nazora i pitanja položaja Katoličke crkve u hrvatskom društvu do načina našeg ulaska u Europsku uniju ('uzdignute glave' ili 'na koljenima'), od programa ekonomskog oporavka do porezne i fiskalne politike – dakle temama koje nemaju veze s predsjednikovim institucionalnim ovlastima.

I taman kad se činilo da će pitanje o karakteru političkih institucija i utjecaja što ga pojedinci imaju na njihovo funkcioniranje potpuno ispasti iz vidokruga hrvatske političke javnosti, ono je na dramatičan način aktualizirano političkim istupom Ive Sanadera i sudbinom koju je doživio. Naravno, političko samoubojstvo Ive Sanadera zanimljivo je s različitih aspekata, no za funkcioniranje demokracije u Hrvatskoj ono je, prije svega, važno jer govori o odnosu političkih institucija i konkretnih političara.

Sraz Ive Sanadera i Jadranke Kosor donedavno je bio naprosto nezamisliv. Uspon Jadranke Kosor u HDZ-u bio je vezan uz Sanaderov, osobito nakon pobjede protiv Ivića Pašalića na 7. općem saboru HDZ-a 2002. godine, kada je Sanader potvrđen kao predsjednik stranke, a Jadranka Kosor izabrana za potpredsjednicu HDZ-a. Jadranka Kosor u svemu je iskazivala bezuvjetnu lojalnost Sanaderu, napokon, Sanaderovom je nasljednicom postala na njegov prijedlog. Poznato je, također, da je Sanader od eliminacije suprotstavljene Pašalićeve frakcije bio neupitni vladar HDZ-a i da je vladao željeznom rukom.

Jednaki je autoritet Sanader imao i kao premijer, u vladi je postavljao i otpuštao ministre kako je htio. Sjetimo se samo kako je 2006. 'odletjela' Vesna Škare-Ožbolt kada je pokazala preveliku dozu samostalnosti ili kako je zbog svoje uspješnosti i međunarodne omiljenosti otpala Kolinda Grabar-Kitarović. U dvama parlamentarnim izborima Sanader je osobno nosio kampanju HDZ-a i može se reći da je svojim imidžem i autoritetom dobio izbore. I upravo je u tom uspjehu i bespogovornoj vladavini, u stranci i vladi, korijen Sanaderove političke blamaže.

Nadmoć demokratskih institucija

Sanader je i nakon svoje ostavke vjerovao da ima osobni autoritet neovisno o svojoj institucionalnoj ulozi, oslanjao se na osobnu lojalnost prijatelja i suradnika u stranci i vladi. Mislio je da može inscenirati svoj politički povratak kad zaželi. I prevario se. Institucionalni mehanizam stranke i spremnost Jadranke Kosor da bez kolebanja koristi svoj institucionalni autoritet predsjednice HDZ-a, okrenuli su se protiv Sanadera. 16:3:2 – rezultat glasovanja u predsjedništvu HDZ-a kojim je Sanader izbačen iz stranke – jednostavna je formula koja iskazuje nadmoć demokratskih institucija (u koje se ubrajaju i stranački statuti i mehanizmi odlučivanja) nad osobnom moći istaknutih političkih pojedinaca.

I dobro je da je tako. Opća podrška koju je Jadranska Kosor dobila u hrvatskoj javnosti u obrani demokratskih institucija pokazuje i svojevrsnu zrelost hrvatske demokracije. Zbog svega toga, naravno, ishod sukoba Sanadar-Kosor nije tek unutarstranačka stvar, nego je važan za sudbinu hrvatske demokracije. Načelno je važno shvatiti da i stranke spadaju u temeljne institucija demokracije. Zamislite kako bi hrvatska politika izgledala da postoji samo natjecanje osoba i njihovih sljedbi, da postoje samo osobne lojalnosti, a ne i stranački statuti i druga pravila koja reguliraju i ograničavaju osobne apetite za moć.

Valja podsjetiti da su odsudni trenuci hrvatskog političkog života, kada su i građani i političari pokazali svoju demokratsku zrelost, bili upravo trenuci kada su demokratske institucije pokazale svoju vitalnost u vakuumu osobne političke moći. Utoliko smjena Sanadera podsjeća na situaciju tijekom posljednjih mjeseci bolesti i nakon smrti Franje Tuđmana. U trenutku kada je nestao Tuđmanov neosporni osobni autoritet predsjednika države i stranke, preostale su samo demokratske procedure i institucije kojih su se svi akteri pomno pridržavali. U tih je nekoliko odsudnih mjeseci 1999. i 2000. najprije sporazumno reformiran izborni zakon, ustavom određeni Tuđmanov zamjenik - predsjednik Sabora Vlatko Pavletić - krajnje je korektno izvršavao svoje ustavne obveze, došlo je do demokratske mobilizacije građana i njihova masovnog izlaska na trećesiječanjske izbore 2000. te je, napokon, izvršen miran prijenos vlasti na pobjedničku koaliciju opozicijskih stranaka.

Vratimo se u tom kontekstu pitanju o instituciji hrvatskog Predsjednika Republike i pečatu koji su joj dala prva dva hrvatska predsjednika.
Izvorni je problem s institucijom izravno biranog predsjednika – koja je Ustavom iz 1990. uspostavljena prvi put u hrvatskoj povijesti – što je bila skrojena po mjeri i osobnim preferencijama Franje Tuđmana. Moćni predsjednik u polupredsjedničkom sustavu po francuskom uzoru, koji potpuno dominira nad Vladom kao tehnokratskim organom što se bavi dnevnim političkim poslovima i Saborom kao poslušnim mehanizmom za ozakonjenje predsjednikove volje: to je institucionalni model koji je prvobitno inauguriran. Franjo Tuđman maksimalno je iskoristio taj model za akumulaciju osobne vlasti i moći, što se od početka pokazalo ozbiljnom preprekom demokratizaciji političkog života. Tuđman je u praksi svoje vladavine na razne načine jačao moć u svojim rukama i preko mjere što mu je dana Ustavom: zakonima je stjecao dodatne ovlasti (primjerice, pravo potvrđivanja demokratski izabranih župana, što mu je u poznatoj 'zagrebačkoj krizi' omogućilo da odbije četiri opozicijska gradonačelnika i imenuje HDZ-ovu gradonačelnicu Marinu Matulović Dropulić); u predsjedničkom je uredu stvorio paralelni sustav vlasti, koji se koristio stranačkim kanalima i tajnim službama za ostvarenje određenih političkih zadaća mimo Vlade i Sabora i koji je notornog Ivića Pašalića uzdigao u jednu od najmoćnijih političkih figura u Hrvatskoj; kroz sustav savjetodavnih predsjedničkih organa, od VONS-a do Predsjedničkog vijeća, Tuđman je onemogućio podjelu vlasti te politički podredio sudbene institucije i monetarnu vlast HNB-a.

Proturječna bilanca Mesićeve vladavine

Nakon Tuđmanova odlaska i promjene vlasti 3. siječnja 2000. bilo je jasno da je institucionalni model svemoćnog predsjednika neodrživ. Ipak, valja podsjetiti na ponekad zaboravljenu okolnost da je Stjepan Mesić došao na vlast 18. veljače 2000. u okviru još uvijek važećeg polupredsjedničkog sustava – ustav je promijenjen tek u studenom 2000. Svoje dobrovoljno suzdržavanje od predsjedničkih ovlasti iskoristio je za to da u političkoj trgovini što je prethodila ustavnim promjenama sačuva bitne predsjedničke ovlasti u vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici – dakle, upravo one koje su i danas na snazi – i koje idu dalje od uobičajenih ovlasti predsjednika u parlamentarnim sustavima vlasti u većini europskih država. U svoja je dva mandata maksimalno iskoristio te ovlasti. Osobito je nastojao utjecati na personalnu politiku u diplomaciji, tajnim službama i Hrvatskoj vojsci (u skladu s ovlastima), ali i u hrvatskim javnim poduzećima (mimo ovlasti), zbog čega je nerijetko dolazilo do napetosti u odnosima s Vladom.

Svoje je dobre odnose s medijima i popularnost u javnosti Mesić koristio i za pitoreskne izlete u područja politike u kojima predsjednik nema nikakvih ovlasti, primjerice, zagovarajući modele ekonomske politike suprotne Vladinim. Na području predsjedničke ovlasti da skrbi za redovito funkcioniranje i stabilnost državnih institucija, bilanca je krajnje proturječna: s jedne strane, odlučna smjena pučističkih generala 2000. godine ostat će zabilježena kao najvažniji potez Mesićeve vladavine, no istodobno ćemo se sjećati i njegova pogodovanja različitim partikularnim interesima, od ekskluzivnih veza s predsjednikovim omiljenim novinarima i telefonskih poziva kojima su se 'ispitivale mogućnosti dodjele kredita' do posjeta egzotičnim diktaturama poput Libije, Kube i Turkmenistana.

Na kraju, valja utvrditi da nijedan od modela predsjedništva što su ih inaugurirala prva dva hrvatska predsjednika ne bi trebao biti uzor trećem hrvatskom predsjedniku. Potreban nam je predsjednik koji će biti potpuno usklađen s parlamentarnim sustavom, koji će istinski nepristrano čuvati institucije ustavnog poretka i znati na pravi način promovirati hrvatske interese u inozemstvu, nadasve u Europskoj uniji, u kojoj ćemo se uskoro naći kao punopravna članica.