Bitka na Sutjesci, odnosno zajednički napad sila Osovine čiji je cilj bilo potpuno uništenje partizanskih postrojbi u kanjonu rijeke Sutjeske u jugoistočnoj Bosni, trajala je točno mjesec dana, od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. godine, a u poslijeratnoj Jugoslaviji nazivala se Peta ofenziva.

Njemačko zapovjedništvo, koje je rukovodilo zajedničkim napadom svojih, talijanskih, ustaških, domobranskih te bugarskih snaga, nazvalo je plan uništenja partizana operacija Schwarz, a sama ofenziva je uslijedila nakon operacije Fall Weiss, odnosno bitke na Neretvi, kojom nije ostvaren isti cilj - slomiti partizane i zarobiti njihovog vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita.

Sile Osovine su za pokušaj slamanja partizana okupile oko 127.000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući njemačke, talijanske, hrvatske i bugarske postrojbe, te više od 300 zrakoplova pod njemačkim zapovjedništvom. Četnici nisu oružano sudjelovali u operacijama na Sutjesci jer su dva mjeseca ranije razbijeni u bitki na Neretvi, a dio njih razoružali su i Nijemci te ih pretvorili u svojevrsne šerpe koristeći ih kao nosače streljiva, konjovodce i fizičke radnike tijekom bitke na Sutjesci. S druge strane nalazilo se 18.000 partizana iz četiri divizije i 16 brigada.

Nakon što su okupili postrojbe Nijemci su započeli s ofenzivom 15. svibnja 1943. Sile Osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore, i natjerale ih u žestoke borbe na krševitom terenu tijekom cijelog mjeseca.

Legenda o Titovu psu

Poslije dvadesetak dana iscrpljujućih borbi na neprohodnom terenu Nijemci su gotovo uspjeli u naumu da likvidiraju Tita 9. lipnja, kad je avionska bomba pala posred dijela partizanskog Vrhovnog štaba i ranila ga u ruku. Prema navodima koji su kasnije učestalo ismijavani, Titov pas, njemački ovčar Tigar, žrtvovao se kako bi mu spasio život.

Suočeni sa skoro isključivo njemačkim postrojbama u završnom okruženju, partizani se uspijevaju probiti preko Sutjeske kroz njemačke linije, među kojima je bila i 369. pješačka divizija, tzv. Vražja divizija koju su dragovoljno sačinjavali Hrvati.

No tri partizanske brigade i središnja bolnica s više od 2000 ranjenika ostale su okružene, a po Hitlerovoj naredbi, njemački vrhovni zapovjednik, general Alexander Löhr naredio je i izvršio njihovo uništenje. Njemački vojnici su pritom ubijali bez biranja, puštajući i pse na ranjenike, a stradalo je i nenaoružano liječničko osoblje. Uz to su partizanske postrojbe trpjele od nedostatka hrane i lijekova, a mnoge je pokosio pjegavac.

Upravo je partizanski proboj jedna od glavnih kontroverzi okršaja na Sutjesci. Zapovjednik partizanske Prve proleterske brigade i kasnije ministar vanjskih poslova Koča Popović u jeku najžešćih borbi koje su u nekoliko navrata vođene prsa o prsa odlučio se na proboj svoje postrojbe, uvjeren kako tim potezom otvara put za izlazak i drugih postrojbi iz neprijateljskog obruča.

Prema nekim navodima, partizanski Vrhovni štab i Centralni komitet KPJ na čelu s Titom taj je proboj smatrao pokušajem bijega, no većina partizanskih zapovjednika podržala je Popovića u gotovo samoubilačkoj nakani. Popović, predratni filozof školovan u švicarskom internatu kao dijete beogradskog industrijalca, odlučuje se na riskantan potez te o svojem kretanju čitavo vrijeme obavještava Vrhovni štab kako bi ga tijekom izvlačenja upozoravao na opasnosti koje vrebaju. Partizansko zapovjedništvo na čelu s Titom se uspješno izvlači iz obruča, a on, unatoč podršci partizanskih zapovjednika, nakon dramatične i gotovo bezizlazne situacije smjenjuje Popovića, navodno kazavši da ga treba strijeljati.

Već nekoliko dana kasnije, najvjerojatnije na savjet drugog partizanskog zapovjednika Peke Dapčevića, Tito zadržava Popovića ne spomenuvši nikad više tu epizodu, čak ni u svojem najbližem krugu.

Ipak, tijekom obilježavanja 30. godišnjice bitke na Sutjesci 1973. godine još jednom je Popovićeva uloga u proboju došla pod povećalo. Tadašnji državni vrh naime nije ga pozvao na proslavu jer se godinu prije razišao s Titom te je dao ostavku na sve funkcije. Popović je pak svojevoljno došao na mjesto obilježavanja sjevši u svoj spaček.

Narodni heroj na udaru narodne milicije

Na Tjentištu, na kojem se danas nalazi spomenik bitki, organizatori ga nisu prepoznali te su ga smjestili u vojnički šator, a jedan od policajaca koji je radio na osiguranju također nije prepoznao partizanskog zapovjednika te se izderao na njega optuživši ga da se gura u redu za vojnički grah. Od policijskog pendreka spasili su ga suborci, ne vjerujući kako jedan od organa reda ne prepoznaje narodnog heroja koji je spasio Tita.

U danas ideološki podijeljenoj Hrvatskoj djelomice je kontroverzno sudioništvo hrvatskih pripadnika partizanskog pokreta u tom okršaju koji je postao važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji i za koji povjesničari, bez obzira na mišljenje o tijeku i ishodu bitke, smatraju kako su mu upravo hrvatske partizanske postrojbe, mahom Dalmatinci, dali najveći obol.

Od ukupno 6391 poginulog partizana, prema teritorijalnoj pripadnosti njih 3580 bilo je u sastavu partizanskih postrojbi iz Hrvatske, a većinom se radilo o Hrvatima iz Dalmacije, dok je prema istoj statistici njih tek 284 došlo iz Srbije. Preciznije gledajući, čak 1316 Šibenčana, 1091 Splićanin i 435 Trogirana sudjelovalo je u bitki na Sutjesci, a istovremeno je u tom okršaju sudjelovalo samo 67 Beograđana.

Ono što je pak ključno za partizanski pokret nakon Sutjeske jest to da je upravo tijekom te bitke britansko vojno izaslanstvo izvijestilo o pravom stanju na terenu, nakon čega je donesena konačna odluka o savezničkom okretanju partizanima i izostavljanju četnika iz savezničkog programa potpore.