On je svoj zanat ‘ispekao’ na greškama. Tako sada s grnčarskog kola Baranjca Daniela Asztalosa silaze samo dobri keramički lonci. Nakon 20 godina rada s rukama u blatu, misli da je pronašao dobar omjer prave gline i idealne temperature. Za sebe kaže da je keramičar-lončar, ali s lijepljenjem pločica u kupaonici nema nikakve veze. Iako nije jedini, jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji se bavi i živi od grnčarstva
'Ako se pazi i poštuje materijal, u keramičkom loncu može se kuhati i stotinu godina. Jedan takav imam i ja. Takvi siguro ne postoje u Zepteru. Ako njihovi lonci imaju garanciju sto, na svoje onda dajem 200 godina', siguran je u svoje ruke Asztalos.
Sve što na svojem grnčarskom kolu zavrti i skine s njega, može u pećnicu, na ploču ili otvorenu vatru. Kuhanje u keramičkim loncima koji iziđu iz ove radionice Daniel je sveo na četiri načina i objasnio ‘korak po korak’ na Facebooku Asztalos keramike. Oni koji odluče promiješati kuhačom grah u njegovu loncu, dobit će i uputstvo za pripremu.
'Kuhati ne znam i ne volim, ali zato mogu jesti. Moje je da napravim dobar lonac, a na drugima da u njemu nešto dobro skuhaju', u šali će ovaj grnčar.
Na ljestvici najpoželjnijih lonaca u svakoj kuhinji svakako je onaj za grah, a slijede oni za pećnicu, dok su među Nijemcima i Austrijancima omiljeni Danielovi lonci za kiseljenje kupusa.
'Da mi dođe upit za 1000 lonaca, mogu samo odgovoriti kako imam dvije ruke i jedno grnčarsko kolo. Proizvodnja je u malim serijama, ali je riječ o kvalitetnim ručno izrađenim loncima. Nikada nisam uzeo štopericu u ruke dok sam vrtio kolo da izmjerim koliko mi je potrebno vremena da napravim, primjerice, pet lonaca. No to radim jedan dan, a drugi pravim poklopce. Potom sve odlazi na sušenje šest do sedam dana, a onda na prvo pečenje i glaziranje, pa potom na drugi krug pečenja', kratko opisuje svoju svakodnevicu.
Vremenski je riječ o vrlo intenzivnom poslu. Daniel je ovaj zanat ‘ispekao’ kod jednoga majstora u susjednoj Mađarskoj.
'Lončarstvo je jedan od najstarijih zanata na svijetu. Nije samo tako napraviti tečaj od 18 sati i potom reći 'OK, sad sam lončar i idem praviti lonce za grah'', smatra Daniel napominjući kako je to tradicionalni obrt koji svakako treba biti vezan uz turizam i ponudu kraja u kojem se nalazi jer je to jedina šansa za opstanak.
Svoju radionicu stoga je smjestio u mlin u kojemu ga posjećuju turisti, ali mu narudžbe pristižu iz cijele Europe. Puno mu u tome pomažu i najnoviji trendovi koji se okreću zdravoj pripremi i kuhanju, što je dobitna kombinacija za keramiku.
Dok u Mađarskoj najbolje idu lonci za grah, Hrvati više traže lonce za pećnicu jer znaju što bi unutra skuhali. Iako nije riječ o klasičnoj peki, njegova je prednost što se hrana u njemu kuha kada je poklopljen, a peče kada je otklopljen', tumači ovaj baranjski grnčar.
Njemu su, pak, dragi lonci za takozvani vinogradarski grah koji je specifičan za Baranju. U njega se nekada stavljao grah koji se sam kuhao dok se radilo u vinogradu.
'To je doista specifično za Baranju i nema nigdje dalje. Lonac se stavio na zemlju, vatra se naložila samo s jedne strane, a ne u krug. Tako je lonac imao hladnu i vruću stranu, a sadržaj u njemu se okretao sam od sebe bez da je itko morao promiješati grah u njemu. To je čista fizika. Dobiva se kružno kretanje, poput hladnih i toplih morskih struja, koje nastaje uslijed razlike u temperaturi. S obzirom na to da lonac stoji na zemlji, jelo ne može zagorjeti, pa su ljudi slobodno mogli raditi u vinogradu ili na polju dok im se ručak sam kuha', priča Daniel.
Žlice su se uvijek najbolje polizale iza graha skuhanog u loncu od osam litara, zaključuje Daniel Asztalos.
