Iako su ekonomije zadnjih 50-ak godina fokusirane na rast BDP-a (ne vodeći pritom računa i o pravednoj distribuciji), sve je veći broj ekonomista u svijetu koji ukazuju na to da se jurnjava za profitom ne odražava pozitivno na same živote pojedinaca u nekom društvu, da je razina (ne)zadovoljstva ostala ista kao i prije napretka tehnologije i najnovijih iPhonea i plazmi. Odnosno, ekonomski rast donosi korist samo nekim pojedincima i samo gledano objektivno.

'Još su sedamdesetih godina prošlog stoljeća počela istraživanja poput onog Richarda Easterlina koja su pokazala kako ne postoji direktna povezanost između rasta BDP-a i zadovoljstva građana neke zemlje. Više novca ne znači nužno i više sreće. Krenulo se u proučavanje što je to, ako nije samo novac, što kod ljudi razvija životno zadovoljstvo, odnosno čime se može mjeriti blagostanje. Tu se otvorilo novo područje istraživanja koje se zove ekonomija sreće', objašnjava nam ekonomistica Anita Frajman Ivković koja je doktorirala na temu 'Progres društva vođen subjektivnim blagostanjem: indeks sreće građana'. Anita Frajman Ivković na Ekonomskom fakultetu u Osijeku predaje Međunarodnu trgovinu i Ekonomski sustav EU, a nada se i uvođenju kolegija Ekonomija sreće. Sreća se iz područja psihologije sve više širi i na područje ekonomije.

'Naravno, postoji neka linija. Ako ste na rubu egzistencije, onda će vam svaka dodatna kuna automatski značiti više sreće. U Hrvatskoj se ta granica linije sreće kreće na oko 3.000 kuna po osobi mjesečno. Ako ste zadovoljili te osnovne egzistencijalne potrebe, dodatno povećanje količine novca ne donosi vam više toliko sreće. Ako imate plaću od 15 tisuća kuna, dodatna tisuća vam neće značiti puno', objašnjava Anita Frajman Ivković te naglašava:

BDP je postao vrsta manipulacije

'BDP izvorno nije bio zamišljen kao mjera pomoću koje ćemo mjeriti blagostanje, odnosno progres. S vremenom, postao je neka vrsta manipulacije: države se slažu na osnovi BDP-a - imamo razvijene, nerazvijene zemlje, zemlje Trećeg svijeta; fondovi EU se baziraju na tome koliki je udio nečega u BDP-u... U međuvremenu su se razvile brojne organizacije koje su pokušale pronaći dodatne alternative, bilo da BDP modificiraju ili da pronađu neku novu mjeru koja će se dodatno koristiti.

Neke se mjere baziraju na objektivnim podacima koji se mogu dobiti po statističkim uredima, neke se baziraju na subjektivnima (pitaju ljude kako se osjećaju), a neke kombiniraju te dvije stvari. Indeksa je pregršt i svake godine pedesetak novih se stvara', kaže Anita Frajman Ivković, koja je kod nas pionirka ekonomije sreće. Jedno vrijeme i časopis Banka redovito je objavljivao svoje indekse sreće bazirane na istraživanjima nad 800 ispitanika mjesečno, nešto je radio Institut 'Ivo Pilar', ali sve u svemu, ekonomija sreće u Hrvatskoj još nije zaživjela, iako se i u Europi i u Americi političari već obilno služe istraživanjima o subjektivnom osjećaju građana i njihovim potrebama kako bi svoju politiku (barem u predizborno vrijeme) prilagodili potrebama građana.

Blagostanje pojedinca definira se na različite načine i dinamični je proces, ali u osnovi osim zdravlja i materijalne sigurnosti, podrazumijeva dobre socijalne kontakte i mogućnosti ostvarenja pojedinca kroz obiteljske, radne, političke odnose, kao i interakciju s prirodom. Osim objektivnih uvjeta, potrebno je i subjektivno zadovoljstvo tim uvjetima.

Postoji li mogućnost ujednačavanja tih indeksa da se dobije neki objektivni indeks koji bi zamijenio sveprisutnost BDP-a? Anita Frajman Ivković odgovara kako bi to bilo jako teško napraviti jer se cijeli svijet rangira po BDP-u. Kada bi se to promijenilo, dobili bismo sasvim novi svjetski poredak važnosti zemalja, vrijednosti, moći, a to nikom ne odgovara.

Najčuveniji je slučaj Butana

Ako se i nije došlo do jedinstvenog indeksa, svakako ima zanimljivih projekata. Najčuveniji je slučaj Butana, male himalajske državice u kojoj je sedamdesetih godina prošlog stoljeća tada 17-godišnji kralj Jigme Singye Wangchuck uveo koncept bruto nacionalne sreće (GNH) kao mjerilo razvoja zemlje i društvenog blagostanja. Umjesto mjerenja isključivo ekonomskog i materijalnog rasta, naglasak je stavio na sreću stanovnika i očuvanje okoliša. Koncept po kojem je ekonomski razvoj samo preduvjet za postizanje sreće, a svrha vlade je osiguranje uvjeta da stanovnici postignu najviše što žele od života uveo je u škole i nastojao zaštiti obranom zemlje od najezde stranaca. Kralj se odrekao svog položaja 2006., a dvije godine kasnije održani su prvi demokratski izbori, ali GNH indeks sa svojim razrađenim varijablama mjerenja sreće pojedinaca za sada se održava.

U nama bližim zapadnim državama i organizacijama razvijeni su brojni indeksi mjerenja i brojne liste na kojima najčešće po blagostanju prednjače skandinavske zemlje. 'Nordijske zemlje redovito ispadaju najsretnije, mada treba spomenuti da istovremeno imaju i velike stope samoubojstava koje se tumače pomanjkanjem sunčeve svjetlosti. Uz relativno dobru ekonomiju, te zemlje imaju dobar socijalni sustav, tamo postoji svijest da ako se i dobije otkaz, moguće je naći drugi posao ili prekvalificirati se, a da u međuvremenu niste egzistencijalno ugroženi. Kada su ljudi egzistencijalno ugroženi, svaka druga priča pada u vodu', kaže ova ekonomistica.

Kostarika najsretnija, u Hrvatskoj se živi za 6

Mada, postoje i iznimke. Nizozemski znanstvenik Ruut Veenhoven sa sveučilišta Erasmus u Nizozemskoj pokrenuo je osamdesetih godina Svjetsku bazu sreće, svojevrsni znanstveni registar o subjektivnom uživanju u životu. Prema podacima za razdoblje od 2000. do 2009. na listi od 149 zemalja prednjačila je – Kostarika. Kriteriji za listu su prosječna sreća, sretne godine života, jednakost sreće i nejednakošću prilagođena sreća, a ocjene su se davale na skali od 1 do 10. Kostarika se s ocjenom 8,5 našla ispred Danske, Islanda, Švicarske i Kanade. Najlošije je u u Zimbabveu (3.0), dok je u Hrvatskoj ocjena 6.0. U Hrvatskoj ljudi prosječno žive 75,3 godine (u Andori 83,5, a u Zambiji 40,5), od čega sretno Hrvati prožive 45,3 godine.

U sklopu svoje doktorske disertacije Anita Frajman Ivković provela je mjerenje subjektivnog blagostanja u lokalnoj zajednici, odnosno došla do indeksa sreće grada Osijeka. Istraživanje je, sa sličnim rezultatima, ponovila još jednom 2014. godine. Reprezentativni uzorak od 1000 ispitanika iz svih dijelova grada dobio je upitnike čiji su se rezultati obrađivali po 44 varijable. Prosječan indeks zadovoljstva Osječana je 3,44 (na skali od 1 do 5). Najveće zadovoljstvo građani iskazuju pod indeksom zdravlje i obitelj, a najmanji javno-političkim okruženjem.

'Pokazalo se da stanovnici najmanje povjerenja imaju u lokalne političare, a puno više vjeruju europskim političarima, eurozastupnicima o kojima ne znaju puno. U skladu s očekivanjima, gorući je problem nezaposlenost, što se i u realnosti iskazuje velikim brojem mladih ljudi koji su tijekom prošle i ove godine s područja Osijeka krenuli svoju sreću tražiti u Irskoj', kaže.

Naglašava kako su zbog heterogenosti Hrvatske pouzdaniji lokalnih od nacionalnih indeksa sreće. Njeno istraživanje lokalne zajednice jedinstveno je u Hrvatskoj, pa iako su se neki dijelovi našli i u Strategiji razvoja Osijeka do 2020, ne očekuje ipak da će se gradske vlasti povesti za njenim rezultatima.
'Kod nas još vlada manjak svijesti o tome da je to važno. U Americi je sasvim druga priča, tamo je to trend i ako lokalne vlasti ne mogu provesti samostalno istraživanje potreba građana, onda u sklopu cenzusa, popisa stanovnika ubace pitanja po kojima se mjeri koliko su ljudi sretni. Čudi me da kod nas nema te svijesti jer bitno je znati kako stvarno ljudi žive u nekoj sredini. Da se vidi ta realna slika.', kaže, naglašavajući kako je ekonomija sreće budućnost, samo je mi još nismo dokučili.

'To je dobro i za konkurentnost država, počevši od obitelji i poslodavca kojem treba biti u cilju da su ljudi sretni i produktivni, umjesto da bježe na bolovanje. Može to biti floskula, ali samo zadovoljan radnik je dobar radnik, a isto je i na razini države', zaključuje ova doktorica sreće.