Vijest da u Zadru djeluje Masa, mreža anarhosindikalista, mnogima udaljenim od ovoga grada djelovala je uvjerljivo poput najave otvaranja gay kluba u Gospiću. Zadar se, naime, izvan Dalmacije nerijetko percipira kao još jedna od turobnih dalmatinskih kota u kojoj se razvijaju samo mafija, ogranci desničarskih stranaka i Katolička crkva.

Ne odričući mu pravo na opisanu mračnu stranu, u Zadru se, usporedno s nesumnjivim gospodarskim razvojem zadnjih godina, razvijala i nevladina scena, pa i anarhistički projekti. Naznaka anarhističkog djelovanja bilo je i u ratnom vremenu, no ono je tada, očekivano, bilo potisnuto u 55. plan.

Međutim, već je i u tom razdoblju u Zadru niknula klica aktivizma izvan stranačkih okvira: da se dotična klica dobro primila, osim anarhosindikalista, svjedoči i činjenica da je Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva krajem prošle godine, uz Biograd, nagradila i Zadar, točnije jednu zadarsku srednju školu, zbog razvoja civilnoga sektora.

Kad izraz ratni profiter ne bi bio uvredljiv, Zadar bi se mogao upravo tako okarakterizirati. Grad koji je 1989. godine po gospodarskom rastu bio na jugoslavenskom vrhu, danas po razvoju prednjači u Hrvatskoj. Zadarskom su usponu u bivšoj državi prethodila silna saveznička bombardiranja i stravično razaranje u Drugom svjetskom ratu te temeljita promjena strukture stanovništva – u gradu je prije spomenutoga rata živjela brojna talijanska zajednica.

Kojih pola stoljeća kasnije, povijest se ponovila: Zadar je i u zadnjem ratu pretrpio ogromni martirij te se i nakon ratnih sukoba promijenila struktura tamošnjega življa, a grad je nekoliko godina kasnije, eto, ponovno postao razvojni lider. Statistike su neumoljive; prošle je godine, primjerice, Zadar uspio dogurati do rekordno malog broja nezaposlenih – bilo ih je nešto više od devet tisuća. Još je zanimljivije da je da je taj broj bio za gotovo deset posto manji nego godinu dana ranije.

Zadar je u Drugi svjetski rat ušao sa 18 tisuća stanovnika, a prema zadnjem popisu, provedenom 2001. godine u Hrvatskoj, imao ih je nešto više od 72 tisuće. Po nekim procjenama, 2006. godine broj žitelja popeo se na 85 tisuća, dok policijska statistika kaže da već u 2007. godini u Zadru živi čak 91 tisuća ljudi. Neovisno o tome je li ova procjena točna, Zadar spada u kategoriju najbrže rastućeg hrvatskog grada. Među onima koji dolaze ima i Zagrepčana, što je još prije nekoliko godina bilo upravo nevjerojatno za Hrvatsku, u kojoj se za Zagreb u pravilu kupovala jednosmjerna karta.

Zasluge za izvanredan zadarski razvoj mnogi pripisuju snažnom lobiranju njegovih istaknutih političara. Božidar Kalmeta, ministar u vladama Ive Sanadera, smatra se najmoćnijim zastupnikom zadarskih interesa. Kalmetina moć, tvrde upućeni, nadilazi utjecaj prosječnoga ministra, no bilo bi neozbiljno zadarski uspon svesti samo na poduzetnost jednog ministra. Osim toga, Split je dao i premijera i Dragana Primorca, još jednog iz plejade moćnijih Sanaderovih kadrova, a lokalnu vlast također predvode HDZ-ovci, pa ipak ne napreduje ni upola brzo kao Zadar.

Tajna zadarskog uspjeha, čini se, u dobrim je temeljima: grad koji je još krajem pretprošlog stoljeća prvi u Hrvatskoj dobio sustavno razvijenu električnu mrežu uspijevao je iskoristiti svoje prednosti, neovisno o tome zove li se državna vlast austrijskom, talijanskom, jugoslavenskom ili hrvatskom. I izgradnju autoceste Split - Zagreb Zadar je bolje iskoristio nego Split, što je uspjeh koji bi se podjednako mogao pripisati i zadarskoj poduzetnosti, kao i splitskoj tromosti.

Kako bilo, Zadar je u ovu godinu ušao s proračunom nešto većim od 455 milijuna kuna, što je za 16 milijuna kuna više od prošlogodišnjeg. Istina, oporba tvrdi da proračun nema ni razvojna ni socijalna svojstva, a iz vlasti odgovaraju nabrajanjem svega što su napravili; među najvažnijim projektima su luka Gaženica i kolektor. No, neovisno o međustranačkim prepucavanjima, pa i vjerojatnim gradskim nepravilnostima, Zadar je 14 godina nakon rata, uzbuna i krvi po ulicama, postao poželjno mjesto za život.