Vjerojatno se nikada na ulicama Beča nije okupilo toliko ljudi kao 15. ožujka 1938. godine, kada je Adolf Hitler u vatrenom govoru s balkona bivšeg habsburškog dvorca objavio pripajanje Austrije nacističkom Trećem Reichu.
Njegove riječi na Heldenplatzu (odnosno Trgu heroja) slušalo je skoro milijun ljudi, koji su se u masovnoj ekstazi prepustili osjećaju svrhe i sigurnosti koje je nudila Hitlerova nacistička distopija: 'Kao Führer i kancelar njemačke nacije te njezinog Reicha, prijavljujem pred poviješću ulazak moje domovine u Treći Reich.' Iako ni danas nema sumnje da je Hitler, inače rođeni Austrijanac, dočekan s oduševljenjem u Beču te da je narod većinski podržao tzv. Anschluss Austrije nacističkoj Njemačkoj, u današnjoj Austriji i dalje vladaju prijepori o tome što je Austrija bila nacizmu, a što nacizam Austriji.
Bezbrižan penzionerski život ratnog zločinca
Toga je primjer i onaj na koji je ovih dana upozoreno u hrvatskim medijima, odnosno bezbrižan umirovljenički život Milivoja Ašnera u austrijskoj provinciji, iako je dotični u Drugom svjetskom ratu bio ustaški moćnik odgovoran za smrt mnogih. Austrijski sud je Ašnera (koji se predstavlja i kao Georg) proglasio psihički nesposobnim za suđenje zbog poodmakle dobi, što 2008. nije zaustavilo novinara britanskog The Suna da s osumnjičenim za zločine napravi intervju, u kojem se Ašner pokazao i vrlo prisebnim, kao i spremnim braniti najcrnje nacističke teorije.
Ali, njegov primjer samo je jedan od mnogih koji svjedoče o tome da se u austrijskom društvu nikada nije dogodilo veliko raščišćavanje prošlosti, kao što je slučaj u Njemačkoj, te da se i danas nude dva suprotstavljena narativa o austrijskom ulozi u Drugom svjetskom ratu.
Tamošnji konzervativci smatraju da je Austrija, kako se to često kaže, prva žrtva nacističke Njemačke, što bi možda i bilo točno da Hitler u svojoj rodnoj grudi nije dočekan s masovnim oduševljenjem. Ljevičari pak tvrde da je Austrija prva saveznica nacista, što pak preuveličava važnost koju je ova mala zemlja uopće mogla igrati u Drugom svjetskom ratu.
Činjenica jest da je Austrija mogla u najboljem slučaju biti tek jako spremna prva žrtva, baš kao što je spremno dočekala kraj rata ograđujući se od svoje povezanosti s nacističkom Njemačkom. Za razliku od drugih država, u Austriji nije nikada ni proveden proces denacifikacije, a i ono što se pokušalo učinjeno je poprilično šlampavo i bez ozbiljnih namjera. U godinama nakon Drugog svjetskog rata dovoljno je bilo promijeniti mjesto stanovanja u Austriji, te tako izbjeći bilo kakve sankcije zbog angažmana na strani nacista.
Slučaj Kurta Waldheima
Da se sa sumnjivom ratnom prošlošću može dogurati daleko, pokazuje i primjer austrijskog političara Kurta Waldheima, koji je bio generalni tajnik UN-a u periodu od 1972. do 1981, kao i austrijski predsjednik od 1986. do 1992. Ono što je Waldheim, inače rođen 1918, zaboravio tijekom desetljeća spomenuti jest njegova uloga u nacističkoj okupaciji Balkana tijekom Drugog svjetskog rata, poznata pod brojnim zločinima nad lokalnim stanovništvom. Waldheim je, primjerice, sudjelovao u osvajanju Kozare, o čemu je snimljen znameniti partizanski spektakl, a 1942. je od Pavelićevog ustaškog režima u Zagrebu dobio odličje Krune kralja Zvonimira, 'za hrabru borbu pod neprijateljskom vatrom'.
Sve to, zapravo cijele dvije godine od 1942. do 1944, Waldheim je sustavno ignorirao kada je navodio svoje biografske podatke, a njegova moguća umiješanost u nacističke zločine postala je tek javna stvar 1986, tijekom kampanje za predsjednika Austrije. Bez obzira na to, Waldheim je pobijedio, što dosta govori o mentalitetu Austrijanaca, kao i tome da većina mlađih generacija nije svoje roditelje pitala što su činili tijekom Drugog svjetskog rata, kao što su to napravili mladi Nijemci krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Službena, državna povijesna komisija je tako 1988. Zaključila da Kurt Waldheim nije osobno počinio nikakve zločine, nego da je 'samo' znao za detaljne planove o ubijanju civila, deportacijama i masovnim zločinima, te da nije ništa protiv toga učinio.
To je, čini se, bilo dovoljno mnogim Austrijancima, no zato je Waldheim postao persona non grata u međunarodnim političkim krugovima, pa tako za vrijeme svojeg mandata nikada nije pušten u SAD, pa ni do smrti 2007. Koliko je cijela priča oko Kurta Waldheima trauma za Austriju, pokazao je i skandal oko drame 'Heldenplatz' Thomasa Bernharda, koja je naručena u povodu 50-godišnjice Anschlussa i izvedena na bečkom Burgtheatru 4. listopada 1988, zbog koje je poznati dramatičar dobio mnoge prijetnje smrću jer se u svojem komadu bavio baš potiskivanjem austrijske nacističke prošlosti.
Austrija se oglušuje na kritike
Ipak, afera oko Kurta Waldheima ipak je donijela neke promjene u odnosu Austrije prema svojoj nacističkoj prošlosti, pa su početkom devedesetih pokrenute prve zakonske inicijative za obeštećenje prognanih i obitelji ubijenih. Istovremeno je krenuo i uspon Slobodarske stranke (FPÖ), na čije je čelo došao mladi koruški političar Jörg Haider. On se nije ustručavao pohvaliti 'Hitlerovu urednu politiku zapošljavanja' ni sudjelovati na proslavama koje su organizirali austrijski veterani iz Drugog svjetskog rata, a na kojima se veličao militarizam i sumnjiva nacistička prošlost. Dio te zločinačke ideologije Haider je pak osuvremenio i kanalizirao u mržnju prema strancima, na čemu je konačno njegova stranka 1999. postala druga politička snaga u Austriji te konačno ušla u vladu.
No, za razliku od Haiderove ekipe paradnih neonacista, pravi pripadnici zloglasne NSDAP sjedili su odavno u austrijskoj vladi, u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga je još 1970. javno protestirao poznati lovac na naciste Simon Wiesenthal, koji je inače živio u Beču. Wiesenthal je ukazao da su čak četiri člana vlade nekoć bili deklarirani nacisti, koji su se nakon Drugog svjetskog rata 'presvukli' u socijaldemokrate. Situacija je bila tim neugodnija jer je tadašnji austrijski premijer bio Bruno Kreisky, inače i sam židovskog porijekla, što je izazvalo dugogodišnju svađu između Kreiskog i Wiesenthala, koja se dobrim dijelom odvijala preko medija.
Ašner nikad neće završiti na sudu
Okončala ju je smrt Bruna Kreiskog 1990, a do tada su Wiesenthal i on završili i na sudu, gdje je Kreisky osuđen za klevetu zbog svoje tvrdnje da je Wiesenthal tijekom Drugog svjetskog rata surađivao s nacistima. Zanimljivo je napomenuti da je današnji austrijski predsjednik Heinz Fischer u to vrijeme kao šef socijaldemokratskog poslaničkog kluba u parlamentu tražio istražno povjerenstvo protiv Simona Wiesenthala, da bi ga pak 2005. godine odlikovao najvišim državnim odličjem.
Možda nema boljeg primjera za ilustraciju muka koje Austrija ima ponajprije sama sa sobom kada je riječ o bavljenju vlastitom nacističkom prošlošću jer očito je tanka crta između istražnog povjerenstva i odlikovanja, između nacističke prošlosti i visoke političke funkcije. Milivoj Ašner koji već nekoliko godina bezbrižno stari u Klagenfurtu nikada neće dobiti nikakvo državno odlikovanje, ni austrijsko ni hrvatsko, ali kako stvari stoje i vrijeme neumitno odmiče – neće vidjeti ni suda zbog zločina za koje je optužen.
