Od brojnih komentara koji imaju za cilj obrazložiti važnost nedavno donesenog zakona u donjem domu francuskog parlamenta kojim se kani sankcionirati svako nijekanje turskog genocida nad Armencima u Prvom svjetskom ratu, a koji uskoro ulazi u proceduru i u Senatu koji bi ga trebao i izglasati, ističe se stav francuskog filozofa i publicista Bernarda-Henri Lévyja koji smatra da se zakonom ne kani pisati povijest, koja je poznata čak i vatrenim Turcima, već podsjetiti da ne postoji pravo vrijeđanja mrtvih koji su ubijenih kao nevini
Dakle, zakonom o kažnjavanju negacionizma ne piše se povijest umjesto da to čine povjesničari. I to se ne pokušava iz elementarnog razloga što je povijest itekako poznata, od samih početaka jer su već sami turski povjesničari od 1915. počeli svjedočiti o razmjerima genocida (o kojem smo ovdje naširoko već pisali), a u novije vrijeme je to učinio proslavljeni turski pisac Orhan Pamuk, zbog čega je i morao emigrirati u SAD jer mu se prijetilo da će ostati kraći za glavu.
Podsjeća Lévy da od Yehude Bauera do Raula Hilberga i od istražitelja Yad Vashema do Yvesa Ternona ne pamtimo ozbiljnijeg povjesničara koji bi doveo u pitanje genocid Turaka nad Armencima.
Zakon, kaže ovaj ugledni francuski intelektualac, ne teži definiranju državne istine. Samo se tražio način da se zaprijeti i onemogući one koji niječu žrtve i nastavljaju gestu genocida (a bogme ih ima i kod nas, bilo da se okupljaju na Bleiburškom polju, s ove ili one strane oltara, bilo da za neopisiv zločin u Srebrenici optužuju same Bošnjake). Naime, svi mi imamo pravo da se naše mrtve poštuje i imamo pravo na reparaciju ako se njihovo pamćenje obespravljuje i obezvređuje.
Zakon je to koji bi itekako trebao i Hrvatskoj i drugim zemljama gdje se klalo naveliko iako genocida ogromnih dimenzija ima tri, četiri, pet, ako Armencima, Ukrajincima, Židovima i Ruanđanima dodamo, recimo, Kambodžane, no ono što se ovdje pokušava istaknuti, kaže ovaj filozof, jest položaj u kojem se nalaze Armenci.
Negacionisti nisu samo ucjenjivači i zlostavljači. Oni nastupaju, vrlo često, a to je slučaj Turske, i s pozicije državnog aparata. Zamislimo, na primjer, koja bi bila situacija preživjelih holokausta da je nakon rata Njemačka ostala negacionističkom zemljom kao što je Turska negacionistička.
Sloboda govora
Zamislimo očaj i slabost tih Židova kada bi Njemačka, umjesto da krene putem pokajanja i priznanja bestijalnosti nacista i njihovih pomagača (luterana, katolika i drugih), prijetila državnim aparatom svakome koji bi se osudio genocidom nazvati masovno istrebljenje Židova u Auschwitzu i u drugim logorima smrti? Eto, to je položaj Armenaca i zato je ovaj zakon jako važan i bitan za francusko društvo, ali i za Europsku uniju.
Armenci imaju pravo na takav zakon, smatra Lévy. Mutatis mutandis imaju ga i Bošnjaci, i Židovi u nas, i Romi, i svi drugi koji su stradali od totalitarne ruke. Bilo čije. Filozof pledira na mudrost zastupnika i senatora da ne padnu pred iskušenjem lažnih argumenata i pristanu na to da genocid i njegovo nijekanje budu predmet rasprave o slobodi govora.
Turci su uzvratili Francuzima da su i oni počinili genocid u Alžiru (jesu, ubijali su, ali to nije bio genocid), i to jest sloboda govora: podsjetiti svakoga da mora paziti na konzekventnost. Ali nijekati brojku od 1,5 milijuna ubijenih Armenaca, pet ili šest milijuna umorenih Židova, milijune žrtvovanih Ukrajinaca, Roma ili Kambodžana, to jest zločin kojeg valja, zaključuje Lévy, pravilno vrednovati i kazniti. To je pitanje prava, ali, konačno, i povijesti. Buduće.
