Primjerice, čak 46 posto srednjoškolaca iz Splita lani nijednom nije bilo u gradskoj knjižnici. U Zadru nevjerojatnih 63 posto učenika srednjih škola u zadnjih godinu dana nije nogom kročilo u kazalište.U muzej ili galeriju nije ušlo njih 43 posto. Za njih 48 posto u Splitu i 47 posto u Zadru homoseksualci su neprihvatljivi, mladi Dalmatinci pritom najvećim se dijelom deklariraju kao uvjereni vjernici koji prihvaćaju sve što ih vjera uči i najradije slušaju cajke, a o političkom opredjeljenju ništa ne znaju ili nemaju mišljenje.

To su neki od naglasaka velikog istraživanja o kulturnim potrebama mladih u gradovima na jadranskoj obali učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika. Istraživanje su od studenoga 2015. do ožujka ove godine proveli troje mladih znanstvenika s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru - dr. sc. Krešimir Krolo, dr. sc. Sven Marcelić i dr. sc. Željka Tonković.

Ono što je u podacima koje donosi istraživanje intrigantno je prijepor koji se krije u pozadini dominantnih stavova. Jer ako otklon od uobičajenih kulturoloških obrazaca možemo gledati kao za mlade karakterističan bunt protiv tradicije, kako onda da jednaki bunt nije iskazan i protiv konzervativnog poimanja homoseksualnosti i stranaca? Ili zašto primjerice, u podržavaju Katoličke crkve (a najveći dio anketiranih inzistira na vjerskom identitetu) nisu kao paradigma uzeti stavovi pape Franje nego oni karakteristični za najzagriženije seoske župnike? Otkud su mladi danas toliko pod utjecajem roditelja, što je jedno od tumačenja? Kako je došlo do retradicionalizacije? Je li riječ o nekog generacijskom ciklusu po kojem buntovnici rađaju konzervativce, a oni opet buntovnike ili je za dalmatinski amalgam krivo potrošačko društvo s njegovim kaosom. Koja je uloga tranzicije, ratnog nasljeđa, licemjerja političara, slabosti obrazovanog sustava?

Neke od odgovora na ta pitanja pokušali smo dobit u razgovoru vođenim s autorima istraživanja.

Istraživanje vas i vaših kolega sa zadarskog fakulteta o stavovima mladih Dalmatinaca izazvalo je pozornost javnosti jer nudi sliku koje se baš nije očekivala. Je li vas iznenadilo to što se istraživanjem dobili? Što držite posebno zabrinjavajućim?

Rezultat nas nije osobito iznenadio ako govorimo o vrijednostima i stavovima. Primjerice, Sjeverni Jadran redovito se pokazuje kao liberalnija sredina u usporedbi s Dalmacijom. Jedina iznimka je Šibenik čiji su se mladi prema stavovima pokazali bližima svojim vršnjacima u Rijeci nego u bilo kojem od ostalih dalmatinskih gradova. To je određeni moment koji zahtijeva dodatno obrazloženje i detaljniji pogled. Mimo toga, nalazi vezani uz kulturne potrebe i potrošnju pokazuju kako su mladi skloni većem broju glazbenih žanrova koji se kombiniraju na određene načine, vjerojatno čudne u prethodnim generacijama. Primjerice, turbo folk postaje mainstream žanr vezan uz pop produkciju, a punk i metal povezuju se s tzv. visokom kulturom.

Koliko je istraživanje reprezentativno i postoje li neka ranija istraživanja vezana uz Dalmaciju koja mogu dati neku vremensku sliku i trendove. Zna li se primjerice kakve stavove su iskazivali srednjoškolci u Dalmaciji u zadnjim godinama Jugoslavije, kakve u 90-ima. Je li moguće uspoređivati?

Istraživanje je rađeno na velikom uzorku od 2.650 ispitanika, pri čemu je uzorak usklađen s veličinom gradova, spolnom strukturom i tipovima škola i u tome je smislu sasvim sigurno dobar pokazatelj. U Jugoslaviji su mladi u Hrvatskoj generalno predstavljali moderniji dio mlade populacije u odnosu na većinu ostatka zemlje, a nakon procesa retradicionalizacije tokom devedesetih došlo je do pomaka prema konzervativnosti. To se osobito vidi u jakoj religijskoj identifikaciji mladih u Dalmaciji. Ipak, usporedbom s istraživanjima rađenim na nacionalnoj razini Dalmacija se ne razlikuje od ostatka Hrvatske.

Vaše istraživanje može se uspoređivati s aktualnim vezanim uz Istru i Sjever Jadrana. Kako u tom slučaju prolazi mladi Dalmacije? Postoje li usporedbe s primjerice Zagrebom, Slavonijom. Može li se iz toga nešto zaključiti?

Naše je istraživanje uključilo Rijeku i Pulu, uz dalmatinske gradove, tako da možemo donositi vrlo precizne usporedbe. Kad govorimo o Slavoniji i Zagrebu, onda ipak trebamo gledati nacionalna istraživanja. Pokazuje se kako su Rijeka i osobito Pula vrijednosno različite od Dalmacije, s izuzetkom Šibenika čiji su mladi slični svojim riječkim vršnjacima, s time da su od njih čak i nešto manje religiozni. Kad govorimo o kulturnim potrebama, vidljivo je da su pulski i riječki srednjoškolci skloniji miješati veći broj glazbenih žanrova, što može ukazati na još jednu dimenziju tolerantnosti, a češće posjećuju i sadržaje visoke kulture.

Jedna razina istraživanja bavila se kulturološkim navikama srednjoškolaca, riječ je o posjećivanju Kazališta, knjižnica, muzeja... To su neka tradicionalna kulturološka mjesta. Kako tumačite taj otklon? Postoji li mogućnost da se mladi koriste nekim drugim modernijim medijima ili imaju afinitet prema nekom alternativnom obliku kulture ili je uistinu riječ o tonjenju u kič i besmisao.

Standardno je mjesto lamentacija to da civilizacija propada jer njezini mladi ne drže do kulture, ali naše istraživanje zaista ne može potvrditi tu tezu. U krajnjoj liniji, istraživanja i služe tome da se pobijaju zdravorazumski argumenti toga tipa. Ono što pak možemo tvrditi je da će mladi čiji su roditelji skloni institucionalnoj kulturnoj potrošnji vezanoj uz kazališta, muzeje i knjižnice i sami biti skloniji takvoj kulturi. To se u sociologiji naziva transferom kulturnog kapitala i dobro je poznat i dokumentiran fenomen. S druge strane, ne možemo reći da mladi u kazalište i slične institucije idu rjeđe nego roditelji. Također, mladi izjavljuju da u najvećem postotku ipak razmjerno redovito prate i informativni televizijski program, što znači da nisu isključeni iz politike. Kad pak govorimo o utjecajima novih medija, vidi se da je njihovo korištenje komplementarno onome u offline svijetu. Na primjer, mladi koji više posjećuju knjižnicu također koriste Internet za pregledavanje kulturnih sadržaja.

Zanimljivo je da je Šibenik, grad koji je godinama slovio kao najtvrđi, pokazao najliberalnije i najkulturnije lice mladih. Kako to tumačite? Je li to posljedica boljeg pristupa odraslih ili samorodan fenomen. Koja je pozitivna pouka iz Šibenika?

To je pitanje koje i nas same proganja. S obzirom na to da smo tek na početku detaljne obrade podataka jer je istraživanje završeno pred manje od dva mjeseca, možemo tek konstatirati da je Šibenik na svakom pokazatelju liberalnih stavova ispred ostatka Dalmacije i vrijednosno vrlo blizak Rijeci. Taj je podatak izazvao puno pažnje i redovito se pojavljuje na raspravama prilikom predstavljanja rezultata. Možda se jedan od razloga može tražiti i u tome da je vlast u Šibeniku pokazala prilično razumijevanje za alternativnu kulturu bez obzira na to koja je opcija na vlasti, ali trebalo bi vidjeti i postoje li razlike u demografskim promjenama tokom devedesetih, je li možda ekonomska situacija koja je dugo vremena bila lošija nego u ostatku Dalmacije smanjila vidljivost i utjecaj upadljive potrošnje tranzicijskih pobjednika… Sve su to neke od teza koje su se pojavile u raspravama, ali trebalo bi ih i empirijski provjeriti.

Posebno je zabrinjavajuća razina netolerancije, kako prema seksualnim manjinama, tako i prema bilo kojoj skupini koja je drugačija. Kako bi ste definirali taj zdravi standard u predodžbi mladih. Dobar je mladi Dalmatinac bijel, mlad, katolik, desničar? Karikiram, ali ako je tako - kolika je odgovornost onih koji sudjeluju u obrazovnom sustavu. Roditelja, profesora i kad već imamo vjeronauk u školama i Crkve?

Mladi nisu netolerantniji od ostatka populacije, a potvrđuju i regionalne razlike. Ono što možemo sa sigurnošću zaključiti jest da je stupanj vjerske identifikacije jako dobar prediktor tolerantnosti. Uvjereni vjernici tako pokazuju najniži stupanj toleriranja raznih oblika manjina, dok su nereligiozni učenici najtolerantniji. I ovdje se pokazuje značajan utjecaj roditelja, a teško je sve svoditi na jedan ili dva uzroka. Jasno je ipak da postoje dijelovi populacije koji imaju veću predispoziciju prema netolerantnosti – to su češće muški učenici strukovnih škola koji se izjašnjavaju kao uvjereni vjernici. S druge strane tog pola su nereligiozne učenice iz gimnazija. Treba uzeti u obzir i da je tolerancija fluidan pojam. Trenutačno su u svim gradovima najnepoželjniji imigranti iz arapskih zemalja, što je očit utjecaj izbjegličke krize, dok su na zadnjim mjestima manjinske skupine naroda iz bivše Jugoslavije, poput Srba i Slovenaca.

U prikazima istraživanja posebno je zanimljivo da je stav ženske populacije izrazito liberalniji. Kako to tumačite? Žene su primjerice tolerantnije i kad je pitanje homoseksualnosti posrijedi.

Radi se o fenomenu koji je zabilježen u mnogim istraživanjima, ne samo u Hrvatskoj, stoga je teško razmatrati ga kao hrvatsku ili regionalnu specifičnost. Vjerojatno se kroz ovaj nalaz prelamaju rodni odnosi u društvu u kojem su muškarci dominantni i stoga se prema onome što smatraju prijetnjom postavljaju obrambeno. Naravno, ovakvo objašnjenje prilično banalizira stvari, ali ne možemo na temelju našeg istraživanja s uvjerenjem reći da smo našli odgovor na to pitanje. Jasno je, međutim, da u svim gradovima i kod svih tipova škole učenice konzistentno iskazuju tolerantnije stavove od učenika.

Takvi netolerantni stavovi sutra će rezultirati na ovaj ili onaj način i u javnom i političkom životu. Može li se pratiti trend u generaciji u kasnijem dobu? Ima li pomaka prema boljem u smislu građenja tolerantnijih stavova. Ili nas za 15 godina u nekom izbornom ciklusu čeka gora priča od ove danas? Što kažu usporedbe s nekim drugim zemljama koje su se suočavala sa sličnim problemima i koje su mjere dale učinka?

Nema mjesta za paniku u smislu da će ova generacija biti puno gora od generacije svojih roditelja. Iako su kulturni obrasci promijenjeni, na primjer kod većeg korištenja interneta, principi ostaju slični jer i dalje su roditelji važan element socijalizacije. Vidljivo je da se velik dio vrijednosti i kulturnih navika stječe doma i zato možemo pretpostavljati neke trajne odnose. S druge strane, ostaje činjenica da je hrvatsko obrazovanje još uvijek prilično mehaničko i nesklono kritičkom odnosu prema svijetu. Promjena sustava obrazovanja koje bi stavljalo veći naglasak na razumijevanje društvenih procesa i kritičko mišljenje mogla bi biti jedan od elemenata, ali realno je da su srednjoškolci u većoj mjeri odraz vlastite okoline i društva. Tako da je realan odgovor taj da će u tolerantnijem društvu i srednjoškolci biti tolerantniji. Naravno, to ne zvuči kao strategija, ali i inače je teško pretpostavljati da bi obrazovni sustav sam za sebe mogao biti izvor takve dubinske promjene.