Nicholas Walton iz Europskog vijeća za vanjsku politiku navodi da je u Europi trenutno u tredu igra u kojoj treba nastaviti rečenicu: 'Jeste li znali da u Grčkoj…?'.

'Svaki parlamentarni zastupnik ima pravo na službeni automobil', 'postoji više vlasnika Porschea nego poreznih obveznika koji prijavljuju prihod veći od 50.000 eura' - neki su od pobjedničkih primjera.

Odgovori su možda ponešto 'nategnuti' i ne odgovaraju istini u potpunosti, no stvar je u tome da je Grčka 'protraćila' beneficije od članstva u eurozoni na prilično zapanjujući način, napominje Walton.

Umjesto da iskoriste niske kamatne stope i prednosti najvećeg svjetskog jedinstvenog tržišta kao mehanizam za modernizaciju gospodarstva, grčki političari nastavili su kupovati podršku zahvaljujući bakanalijama proisteklih iz državnih jasli.

U igri su sudjelovali i građani. Nacionalni sport izbjegavanja plaćanja poreza nastavio se na razini olimpijskih nastupa, dok su se poslovne bilance – uz značajnu pomoć izvana – prilagođavale i namještale.

Daleko od toga da su krivi samo Grci; drugi su sagradili fatalno labilno zdanje eura, dok su ostali ili kršili zakone, ili su za to vrijeme držali zatvorene oči.

Pred samim Grcima, od koji su mnogi premladi da bi se na njih mogla svaliti krivnja, sada je očajnički mračna budućnost. Oni će duboko patiti u predstojećim godinama, predviđa Walton.

'No prioritet nije svaljivanje krivnje ili žaljenje – stvaran prioritet je izlazak iz krize. Sada nije vrijeme da žalimo Grke', zaključuje Walton.

Simon Tilford iz Centra za europske reforme smatra, međutim, da bi s Grcima trebalo suosjećati. Od njih se, naime, u posljednje dvije godine traži da učine nemoguće, primjenjujući dublje rezove javne potrošnje nego što je to pošlo za rukom nekoj drugoj razvijenoj ekonomiji.

'Bilo bi netočno i prilično nepošteno tvrditi da su se Grci odali grijesima, odbacili svoje obaveze, ili da su se okoristili dobrostojećim ekonomijama eurozone. Nema sumnje da je Grčka jedan od arhitekata vlastite nesreće – grčke vlade odradile su loš posao s državnim financijama. No niti jedna država ne može održati svoje javne financije stabilnima kada je ekonomija u slobodnom padu, a besprimjeni rezovi u javnoj potrošnji gurnuli su ekonomiju još dublje u ponor', upozorava Tilman.

Sada, unatoč činjenici da je strategija u posljednje dvije godine propala i pokazala se kontraproduktivnom, od Grčke se traži da pribjegne još dubljim rezovima javne potrošnje. Ukoliko Grci ne uspiju ispuniti svoje proračunske ciljeve (što će se neizbježno dogoditi, navodi Tilman) oduzet će im se suverenitet nad važnim aspektima ekonomske politike.

'Staviti jednu zemlju u tako užasnu poziciju veoma je rizično i, rekao bih, protivno onome što bi Europska unija trebala predstavljati. Nemam puno simpatija za grčku elitu. Oni su uveli državu u valutnu zajednicu unatoč protivnim savjetima većine ekonomista. Priključili su se iz pogrešnih razloga – zbog namjere da se zauzme stolica za glavnim stolom, umjesto na temelju temeljite analize ekonomskih interesa zemlje. No u činjenju te greške također nisu bili sasvim sami', ističe Tilman, dodajući da Grci ipak zaslužuju suosjećanje.

Oni se, naime, suočavaju s besprimjernim ekonomskim nevoljama, bez svjetla na kraju tunela.

'Da je Britanija u eurozoni, nesumnjivo bi morala rezati javnu potrošnju daleko više od onoga što danas čini. Zar u takvoj situaciji ne bi bilo razloga za suosjećanje s nama?', pita se Tilman.