Plodove svojih promišljanja Bauk obično objavljuje na Facebooku, gdje ih sistematizira, posloži i lijepo upakira, a potom ih je spreman krvlju braniti i u štreberskoj maniri do prekosutra objašnjavati da brojke nikada ne lažu i da je statistika vrlo egzaktna znanost. Iako, jel'te, svi znamo onu uzrečicu o bikiniju koji puno otkriva, a najbitnije krije. Ili onu da prosječan građanin statistički svakog dana jede sarmu - samo što jedni jedu meso, a drugi kupus.

Ima ministar Arsen Bauk kolegu koji se zove Branko Grčić, a on je prije lansiranja u političku orbitu desetljećima marljivo studente poučavao na temu 'regionalnog razvoja' i beskrajno im tupio o racionalnoj organizaciji države, gigantskim razvojnim projektima i sustavnoj ekonomskoj politici. Toliko je spretno izgradio svoj imidž, pogotovo nakon što se učlanio u SDP, da je bio gotovo jedini mogući izbor Zorana Milanovića za službenog i glavnog čovjeka nacionalne ekonomije. Ako on ne zna sve o tom famoznom regionalnom razvoju, pa tko će znati?

I prošle su tako već tri godine Baukova i Grčićeva stolovanja u Banskim dvorima. Prvi je, kako smo rekli, opsjednut matematičkim formulama koje bi trebale dokazati da je najbolje ništa konkretno ne raditi, a drugi se politički izvještio i na svako konkretno uspijeva uzvratiti kakvom frazetinom i beskrajnim nizanjem fantomskih projekata, koji samo što nam nisu donijeli prosperitet i blagostanje.

A ovih dana dvojica ministara udružila su snage kako bi ostatku Hrvatske, svim četiri i nešto milijuna preostalim građanima, dokazali da ništa ne razumiju i nemaju pojma. Preciznije, da su blesavi.

Godinu dana prije novih izbora, naime, došlo je vrijeme da se nešto ozbiljnije raspravi o teritorijalnom ustroju Hrvatske, monstruoznoj mašineriji s 429 općina, 127 gradova, dvadeset županija i Gradom Zagrebom. Kada je trebalo skupljati glasove prije tri godine, i Bauk i Grčić vrlo jasno vrištali su da 'ovako dalje ne ide' i da nam - kao i valjda svakom drugom segmentu i sektoru - trebaju korjenite reforme. Prije više od dvije godine čak su naručili sasvim ozbiljnu studiju koja bi trebala dati potvrdu zdravorazumskog razmišljanja i nekoliko osnovnih savjeta kako srezati metastaziranu birokraciju.

Ovih dana, pak, po starom dobrom običaju objavili su da od reforme neće biti ništa, a i samu studiju kriju kao zmija noge. Što će nam stručnjaci, kad njih dvojica znaju bolje. Obećani posao možda jednom ipak naprave, ali tek ako im damo još jedan mandat i ako se zvijezde poklope u nekoj ludoj, neočekivano sretnoj kombinaciji.

Ima nešto mrvicu tragično u vječnoj SDP-ovoj tradiciji iznevjerenih očekivanja i beskrajnom oklijevanju, koje uvijek dolazi na naplatu s lihvarskim kamatama. Oni kao da su podigli politički kredit u švicarskim francima: nema tog obećanja koje neće relativizirati i nema te HDZ-ove svinjarije koju neće poništiti svojom bojažljivošću i kompromiserstvom. A onda će se čuditi kada im bude kasno.

Iako, ruku na srce, u slučaju mogućeg ukidanja dviju trećina gradova i općina te spajanja desetaka županija u pet - šest smislenih regija, ne treba imati iluziju da je riječ o čistoj aljkavosti i neodlučnosti. Sustav u kojemu je uhljebljeno preko 70 tisuća partijskih činovnika i koji financijski, rodbinski i klijentelistički de facto održava dvije velike stranke u poziciji moći, ne ugrožava se prije svega iz čisto sebičnih razloga, to je potpuno jasno. Gdje zaposliti propalog bivšeg načelnika, njegova nećaka ili ožalošćenu stranačku tajnicu koja je život posvetila 'našoj stvari'? Kako vratiti sve usluge, na koji način nagraditi angažman u kampanji, kamo preusmjeriti horde ambicioznih menadžera kojima stranačka iskaznica osigurava egzistenciju, jer bi na slobodnom tržištu vjerojatno bili gladni kruha?

Zna se, otvorimo im kakvo činovničko mjesto, dodijelimo 'doživotni' ugovor i pronađimo sobičak s ventilatorom, kuhalom za kavu i tajnicom.
Stvar savršeno funkcionira u tom HDZ-SDP stroju postavljenom po principu perpetuum mobilea, gdje jedni štite druge, međusobno razmjenjuju fotelje svake četiri godine i ponašaju se kao da sutra nikada neće doći. Za Bauka i Grčića, a bome i Milanovića, vjerojatno ni neće - oni su cijeli svoj život posvetili predanom radu u javnom sektoru i gotovo ne mogu ni zamisliti život bez kolektivnog ugovora, božićnice, dodatka za minuli rad i bezobraznog spajanja neradnog četvrtka s vikendom.

Zato će uvijek i znati naći kakvo bizarno opravdanje, poput onoga da ukidanje općina ili županija jednostavno ne može proizvesti uštede. Statistika je, kažemo, prilično kreativna disciplina.

Za razliku od, recimo, novog Zakona o radu, autsorsanja nesretnih čistačica ili monetizacije autocesta, gdje uštede vrlo precizno računaju i javnosti predstavljaju kao revolucionarne, gotovo sudbonosne Vladine poteze. Tri milijarde na čistačicama Hrvatskoj znači sve, a ovi koji govore da se samo na županijama može uštedjeti šest milijardi, vjerojatno još nisu posjetili Baukov Facebook profil.

I tako se stvar vrti unedogled, a u jednadžbu su usput ubačeni liječnici, profesori, policajci i vojnici - koji statistički jedu kupus, ali stoički trpe svako rezanje sarme u loncu u kojem su sa sedamdeset tisuća partijskih uhljeba i koji se eufemistički naziva javnim sektorom. I ići će, sve dok tkivo ne pukne i dok ne nestane novca za plaće. Odnosno, dok ne presuši državna sisa za dvije trećine općina i gradova koji jednostavno nemaju smisla.

No teško da će i tada nastati revolucija: partije će se ovako ili onako pobrinuti za sebe i svoje ljude. Članska iskaznica jednostavno se mora isplatiti.

U suprotnom, zbilja možemo govoriti o smaku svijeta.