Za tu promjenu Zakona navode se dva razloga. Prvi je ušteda koja proizlazi iz izračunatog umnoška broja osoba te dobne skupine i njihovih bruto plaća. Drugi razlog je oslobađanje radnih mjesta za mlade znanstvenike koji su završili doktorate, odnosno doktorske studije, te čekaju na mogućnost sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Istodobno su u prijelaznim i završnim člancima Zakona definirani uvjeti za prestanak ugovora o radu financiranih iz javnih izvora (čl. 65), u kojem se eksplicitno navodi da prema zatečenim ugovorima osobe starije od 65 godina imaju pravo ostati na tim radnim mjestima do isteka ugovora.

Ušteda će biti slaba

Da vidimo što možemo zaključiti iz gore iznesenih činjenica. Država želi direktno uštediti na masi bruto plaća oko 426 znanstvenika koji se sada nalaze u toj starosnoj skupini. Radi se o značajnim uštedama u milijunima kuna, ali se istodobno opterećuje i prvi stup mirovinskog sustava za isti broj osoba. Radi se o osobama koje su 2002. godine imale više od 50 godina te su automatski ušle u prvi stup mirovinskog osiguranja. To znači da se javni izvori opterećuju na drugačiji način, jer se njihove mirovine generiraju iz mirovinskih doprinosa zaposlenih koji nije dostatan, a dio se nadoknađuje direktnim izdvajanjem iz proračuna. Ukupne uštede na koje država računa bit će stoga manje, a mirovinski sustav više opterećen.

Sada svi žure produžiti ugovore

Osim toga, prijelazne odredbe ponuđenog Zakona navješćuju da će direktne uštede biti manje od navedenog umnoška bruto plaća i broja osoba starije dobi, jer dio profesora i znanstvenih savjetnika u trajnom zvanju već sada ima ugovore koji vrijede do 70. godine života, a dio koji je navršio 65 godina upravo sada masovno sklapa sporazume s dekanima i ravnateljima o ugovorima do 70 godina, jer spomenute prijelazne odredbe to dozvoljavaju. Zbog toga će direktne uštede biti manje od očekivanih, a stvorit će se nepravda prema svima onima koji će nakon donošenja Zakona navršiti 65 godina. Ta će skupina morati napustiti fakultete ili institute odmah ako se ne osiguraju privatni izvori, za razliku od onih koji će u tom trenutku možda biti i stariji, ali su uz pomoć prijelaznih odredbi uspjeli osigurati pokriće da još koju godinu rade na račun javno financiranja. Zakonodavac je tu zaista napravio previd i stvorio mogućnost diskriminacije koju mora ispraviti, najkasnije s rokom isteka tekuće godine.

Postavljanje kriterija

S druge strane, s donošenjem ovog Zakona određeni broj profesora i znanstvenika bit će teško odmah zamijeniti, jer zamjena na takvim radnim mjestima nije jednostavnog supstitutivnog karaktera. Izuzetne situacije će uvijek postojati i one se ne mogu jednim administrativnim člankom jednostavno riješiti. Međutim, i do sada su u Zakonu bili definirani izuzetni uvjeti koje je akademska zajednica masovno pretvorila u kolegijalno produženje ugovora o radu više iz solidarnosti, a manje zbog potrebe. Stoga akademska zajednica dijelom i sama snosi odgovornost što dopunskim kriterijima nije filtrirala ostanak profesora i znanstvenika u radnom odnosu iznad 65 godina. Ako se sve više kriterija vrsnoće nameće mladima, slične kategorije treba uvesti i za starije ako se želi zadržati i opravdati financiranje iz javnih izvora. Zbog toga bi javni znanstveni instituti i javna sveučilišta trebali jednostavno donijeti dopunske kriterije s kojima se opravdava traženje javnog financiranja znanstvenika i profesora iznad 65 godina starosti. Dopunski kriteriji se reguliraju pravilnicima koji ionako idu na provjeru i verifikaciju Ministarstvu znanosti, visokog obrazovanja i sporta.

Što je s političarima, sucima, gradonačelnicima...

Oslobađanje radnih mjesta odlaskom starijih za ulazak mladih znanstvenika i docenata u sustav znanosti i obrazovanja jest legitiman, ali nije supstitutivan i ne može biti opravdan u jednom sustavu, a neopravdan u drugom. Kada se jednom sustavu nameće spomenuti limit, tada to isto treba sustavno nametnuti i svima drugima koji se u dobi iznad 65 godina starosti financiraju iz javnih izvora. Ima li izuzetaka u pravosudnom sustavu, izvršnoj vlasti, saborskim zastupnicima, županijama, gradovima? Ako ima, tada se čini velika nepravda znanstvenicima i profesorima i to ne samo administrativnim limitima u aktivnom djelovanju, nego i kroz vrijednosno društvenu poruku o starijima i njihovoj aktivnoj ulozi u razvoju zajednice?! Dok su saborski zastupnici, članovi gradskih skupština, suci i ostali i dalje vrijedni članovi ovog društva koji i u višoj starosnoj dobi još uvijek mogu korisno doprinijeti njegovom razvoju, zašto se smatra da u istoj dobi profesori i znanstveni savjetnici više ne mogu dati vrijedan doprinos? Jedni mogu, a drugi ne mogu – to nikada nije dobra niti poželjna poruka ako se želi izgraditi ozbiljan ustav vrijednosti. Jedni mogu, a drugi ne mogu – to također nije politički korektno i odgovorno ponašanje, jer starenje stanovništva je strukturni problem s kojim se treba moći dugoročno nositi i zbog kojeg treba razbiti sve uvriježene stereotipe, predrasude i negativne percepcije o starijima kao trošku i njihovoj upitnoj produktivnosti.

Ipak, dobro je da postoji mogućnost javne rasprave (minimalna, ali ipak), jer živjeli smo i u vremenu kada to uopće nije bilo moguće. Pogađate – imam 59 godina i otvoreno poručujem da će me veseliti da na moje radno mjesto dođe mlada osoba, jer to ona sigurno zaslužuje. No, nije ni društveno ni politički poželjno, a ponajmanje mudro, podržavati različite kriterije za različite sustave zaposlenika koji mogu koristiti javne izvore financiranja. Za korištenje javnih izvora financiranja zaposlenika u starijoj dobi potrebno je sustavno i jedinstveno rješenje - za sve isto. Potrebni su transparentni kriteriji izvrsnosti i kultura vrijednosnog filtriranje kako za mlade, tako i za starije.

(Prof.dr. sc. Maja Vehovec je znanstvena savjetnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Članak je autorskog karaktera i ne odražava nužno stav Ekonomskog instituta.)