Talijanska sutkinja Flavia Lattanzi, članica raspravnog vijeća ICTY-ja koje je preglasavanjem oslobodilo Vojislava Šešelja, ocijenila je u suprotnom mišljenju da je oslobađajuća presuda suprotna iznesenim dokazima i da nije utemeljena na važećem međunarodnom pravu
Lattanzi je smatrala da je krivnja vođe srpskih radikala Vojislava Šešelja dokazana u osam od devet točaka optužnice.
'Nakon što sam pročitala presudu većine imala sam osjećaj da sam bačena unatrag u vrijeme ljudske povijesti, prije mnogo stoljeća, kad se govorilo - a to su bili stari Rimljani, kako bi opravdali svoje krvave pohode i ubojstva političkih protivnika u građanskim ratovima: jer u vrijeme rata utihnu zakoni', napisala je Lattanzi u suprotnom mišljenju uz presudu vođi srpskih radikala Vojislavu Šešelju kojom je oslobođen odgovornosti za stradanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH i vojvođanskom mjestu Hrtkovcima.
Po Lattanzi, oslobađajući zaključci dvojice sudaca - predsjedavajućeg Francuza Jeana Claudea Antonettija i Senegalca Mandiaye Nianga nisu potkrijepljeni dostatnim obrazloženjima ili ih čak niti nema. Dvojica sudaca usmjerila su se na sporadične dokaze obrane iz protuispitivanja (Šešelj nije izvodio dokaze) dok je zanemarena ukupnost tužiteljskih dokaza.
Lattanzi, primjerice, navodi da su dvojica sudaca zaključila da su nesrbi autobusima odvođeni iz svojih sela u okviru "humanitarne pomoći" što po Lattanzi nije razumni zaključak koji se može izvući iz tužiteljskih dokaza.
Lattanzi je napisala i da su dvojica sudaca u presudi rijetko navodila zakone na koje se pozivaju, a tamo gdje se pozivaju njihove su analize u suprotnosti s odredbama tih zakona, te su dodavali nove pravne standarde koji ne postoje u sudskoj praksi.
Sutkinja Lattanzi, na temelju iznesenih dokaza, smatra da je dokazan sustavan i raširen napad u Hrvatskoj i BiH, kao i zločini protiv čovječnosti, uključivši one u Vojvodini.
Tužitelji su dokazali i da je postojao udruženi zločinački pothvat na čelu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševiećm s ciljem izgona svih nesrba iz teritorija koji su trebali činiti veliku Srbiju, smatra Latanzi. Po njoj je Šešelja trebalo osuditi i za fizičko počinjenje progona zbog govora u Hrtkovcima.
Smatra dokazanim i da je Šešelj svojim huškačkim govorima poticao na zločine ta da je dokazana njegova uloga kao pomagača srpskim dobrovoljačkim postrojbama i zločinima koje su počinili u Hrvatskoj i BiH. Jedino što mu nije dokazano, smatra Latanzi, jest krivnja za točku optužnice koja obuhvaća pljačku imovine nesrpskog stanovništva.
Za nju je neupitno je kod Šešelja postojala zločinačka namjera.
Dvojica sudaca oslanjaju se na nevažne elemente kako bi oslobodili Šešelja pa su tako rat smatrali legitimnim zbog zaštite srpskih interesa i to su koristili kao osnovu za odbacivanje teze da je postojao raširen napad u Hrvatskoj i BiH te razaranje gradova i sela u tim državama.
'Kako bi oslobodila Šešelja, većina je zanemarila sva pravila međunarodnog humanitarnog prava koja su postojala prije stvaranja suda, kao i sve primjenjive zakone utvrđene nakon osnivanja suda', napisala je Lattanzi.
