Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu još nije ni blizu završne faze, a već smo se imali prilike nagledati fizičkih obračuna nogometaša, kako s protivničkim igračima tako i sa suigračima
No među svim mogućim laktovima u leđa, oštrim startovima i šakama u glavu pozornost medija i javnosti posebno je privukao nedavni ugriz Luisa Suareza u rame Giorgia Chiellinija.
Kako su neke starije snimke otkrile, urugvajskom napadaču to nije bio prvi 'ispad ljudožderstva'. On je svoje zube u meso talijanskog braniča pokušao zariti još na Kupu konfederacija prije 12 mjeseci.
Što se to zbiva u glavama nogometaša, ali ne samo njih već i brojnih drugih sportaša i slavnih poput Mikea Tysona ili Sylvie Plath, da se tako agresivno ponašaju, i to pred očima javnosti?
Povijesni užas kanibalizma
Odgovor na ovo pitanje u Guardianu je pokušao dati Michael Bloomfield, psihijatar istraživač na Imperial Collegeu u Londonu.
Prema britanskom znanstveniku, ugrizi nas posebno plaše jer podsjećaju na kanibalizam od kojeg postoji povijesni strah. Primjerice mletački su historičari u svojim knjigama senjske uskoke, od kojih su vječno strahovali, u pričama i na crtežima predstavljali kao ljudoždere koji svoje protivnike čak i žive grizu zubima. Sportaš sklon ugrizima svojem suparniku doslovno može otkinuti komad mesa i nanijeti ozbiljnu ozljedu.
Takvo ponašanje također se doživljava kao infantilno, a u freudovskoj psihologiji djeca u oralnoj fazi psihoseksualnog razvoja sve stavljaju u usta. Ono također može imati simboličan značaj. Naime, slučajevi u kojima se tjelesne granice prelaze vrlo su rijetke, a jedna od očiglednijih je seks. Na dubokoj psihološkoj razini ugrizi, kada se ne zadaju u samoobrani, predstavljaju čin u kojem dio tuđeg tijela završava u ustima onoga tko grize. Budući da su otisci ugriza jedinstveni, oni su također način da na nekome ostavimo svoje osobne tragove.
U pop kulturi arhetipski grizači su vampiri, a ne smije se propustiti spomenuti ni Hannibala Lectera. Tajna popularnosti ovog filmskog psihopata upravo je u kombinaciji dviju činjenica – da je istovremeno doktor, dakle vrhovni liječnik i kanibal, vrhovni agresor.
Prema jednom izvješću koje je FBI objavio 2002. postoje tri vrste nasilnih grizača: eksperimentalni, frustrirani i preplašeni. Eksperimentalni se smatra seksualno devijantnom osobom. Frustrirani je uglavnom čovjek kriminalnog uma, a preplašeni se smatra paranoikom i osvetnikom.
Sport, seks, plemensko natjecanje
Sport, a osobito nogomet, po prirodi je društveno prihvatljiv oblik agresivnog plemenskog natjecanja. U ovom primjeru agresivna energija koja pokreće svjetske nogometaše očito je dosegnula vrhunac i u jednom se trenutku iznenada oslobodila na neočekivan i šokantan način.
Čak i u ovom kontekstu, ističe britanski stručnjak, ugrizi mogu imati seksualnu pozadinu. Jedno od pitanja koje možemo postaviti jest je li incident bio sadistički ili se može okarakterizirati kao djelovanje utemeljeno u sadomazohističkoj fantaziji. Seks može ponuditi društveno prihvatljiv ventil za sadomazohističke fantazije, naravno, kada je sporazuman. Konačno istraživanja seksologa pokazala su da gotovo pola ispitanika voli gristi ili primati ugrize tijekom seksa.
Mada se mnogi danas u brojnim stvarima više ne slažu s Freudom, ipak postoji nešto u njegovim teorijama prema kojima ljudi imaju primitivne seksualne i nasilne porive koje na svakodnevnoj bazi potiskuju i skrivaju u podsvijesti.
Bloomfield u zaključku svoje kolumne ističe kako je zapravo čudo evolucije da ne grizemo druge ljude svaki put kada se ne slažemo s njima.
'Skriva li se u svakome od nas neki tajni Suarez kojega naš svjesni um nekako uspijeva zadržati pod kontrolom?', pita se Bloomfield i najavljuje da će ovu temu tek nastojati prožvakati uz bob i malo kjantija.
Neki su se na YouTubeu ovih dana našalili na Suarezov račun (pogledajte dolje), a britanski znanstvenik kaže da je to zapravo zdrav način probavljanja neočekivano agresivnog i šokantnog ponašanja.