Na poplave poput ovih znanost upozorava godinama, gotovo i desetljećima. I to ne samo ona atraktivna, National Geographicova, nego i naša, državna. Hrvatski meteorolozi od sredine devedesetih prate klimatske anomalije i daju sugestije za razne potrebe, a koga je to zanimalo mogao ih je imati. Čak i elektroprivrede imaju službe koje se bave prognoziranjem vodostaja, a neke najveće poplave posljednjih dana zbile su se na rijekama s hidrocentralama. Neretva i Metković su očigledan primjer. Metkovske vlasti otvoreno za katastrofu optužuju Elektroprivredu BiH, a iz tog javnog poduzeća priopćuju da su učinili sve da ne dođe do vodnog vala, što zvuči groteskno.

Energetsku birokraciju zaštita ljudi i okoliša ne zanima

Bosanskohercegovačke elektroprivrede su se još početkom jeseni pohvalile da su ispunile godišnji plan proizvodnje. Međutim, ni to im nije bilo dovoljno, nego su ziheraški punile svoje akumulacije dok im voda nije došla do grla, a onda ih jednako naglo – ispustile preko brane. Upravo se Neretvom moglo znatno mekše upravljati. Naime, ove hidrocentrale su rađene tako da omogućuju izravnanje godišnjih voda, to znači da su sposobne zadržati vodu iz kišnih razdoblja i postupno je koristiti za suše. A pet ih je u nizu! Kao faktor upravljanja, također, postoji spomenuta funkcija prognoziranja dotoka te mjera korisnog volumena svake akumulacije u koju se uračunava prostor za zadržavanje vodnog vala. Neke velike akumulacije, kao što je Grančarevo na Trebišnjici, punjene su duže od godinu dana! Sve to pokazuje da je upravljanje akumulacijama imalo mogućnosti za drukčiji razvoj događaja, ali da je podešeno isključivo prema interesima kilovata. Elektroprivrede su odgovorne stranačkim vodstvima koja ih postavljaju i čiji su svojevrsni bankomati. Opći interesi, zaštita ljudi i snaga okolišne opozicije, motivi su koji nisu u stanju pobuditi pozornost energetske birokracije. To je, nažalost, realno značenje aktualnih nesretnih poplava.

Ovdje su manje važna nagađanja da je sporazumijevanje oko Metkovića bilo slabije jer je akumulacija u jednoj državi, a poplave u drugoj. Uostalom, poplavljena je i Čapljina u BiH. Sličan slučaj ponavljao se u Popovu polju na Trebišnjici više puta prije rata, a i kasnije. Odgovor je uvijek bio: tko bi znao kad će doći tolike oborine. Iste ciljeve dijeli i Elektroprivreda u Hrvatskoj.

Nitko ne zna nuspojave od hidrocentrale na Ombli

Izgradnja podzemne hidroelektrane u Ombli, dijelu najbogatijeg krškog sustava i možda najveće podzemne rijeke na svijetu, pred raspisivanjem je natječaja, a da nitko ne zna što je u toj crnoj kutiji i što će se time uništiti. Nedavno je pokrenuta hidrocentrala Dobra, uz sumnjive okolišne podatke, a glad za kilovatima već je na Dobri uzeo i prve ljudske žrtve. Istodobno, nitko u Dubrovniku ne brine o zaštiti od voda niti o zaštiti voda. Na slivu Omble deseci su žarišta opasnog zagađenja za koje se nitko ne zanima.

To nije ni čudno kad se zna kada su kod nas i kako su nastajale hidrocentrale među koje spadaju i dvije navedene. Njihova koncepcija nastala je u vrijeme pokretanja industrijalizacije, sredinom 20. stoljeća, u zaostaloj, poljoprivrednoj i nepismenoj zemlji, u kojoj je ideološki cilj pokrivao sve i za koje se nije moralo okolišno izvolijevati, voditi računa o prirodi ili zavičaju. Časkom posla potapana su sela iz kojih su na sve strane milili uplakani ljudi. Za lakše pridobivanje javnosti, u akumulacijama su uvijek isticali da su multifunkcionalne – za energetiku, navodnjavanje, vodoopskrbu, turizam i rekreaciju – ali je energetika bila i ostala jedini cilj kojem se ozbiljno težilo i jedno čemu su uvijek odgovarale, i zato relativno česta potapanja gradova i sela nisu nešto neočekivano.

Hrvatska je zapušteno društvo koje ne predviđa moguće događaje

Naravno da takva orijentiranost upravljanja okolišem ne uvažava njegovu osnovnu namjeru: da bude svojevrsni tronožac koji treba međusobno stabilizirati prirodne uvjete, socijalne potrebe i ekonomske računice. U tom pogledu Hrvatska je zapušteno društvo koje ne planira pravovremeno ni racionalno zbivanja, ima lošu ekipiranost i slabu opremu, neodržavane sustave te zakida u ulaganjima u sigurnost ljudi, što zapravo pokazuje kolika je cijena običnog građanina u Hrvatskoj. Sustav vode podobni, oni su također okruženi poslušnicima, a ostali su pasivizirani i usmjereni da paze na svoje interese. Uvijek ima toliko znanstvenika koji će potpisati sve što se od njih traži, a zauzvrat će dobivati poslove i imati otvorene mogućnosti napredovanja.

Javnost kao faktor kreiranja politike, osim skupina urbane mladeži s pridruženim rijetkim stručnjacima ili pak zavičajnih altruista u zaleđu, praktično ne postoji i slabo se uvažava. Mediji najviše prirodu percipiraju kroz incidente koje drukaju dok idu, a potom se okreću drugim komercijalnim temama.

Novinari koji prate okoliš nemaju osobito mjesto u medijima. Više je razloga za to: prvo, cijela moderna javnost izgrađena je na pogrešnom shvaćanju prirode, odnosno na doživljaju svijeta u kojem priroda ne postoji. To se može usporediti s očekivanjima od daltonista da reagira na boju koju ne zamjećuje. Drugo, novinare nitko ne uči o prirodi, niti i na jednom studiju novinarstva u Hrvatskoj postoji i jedan okolišni predmet. Oni nemaju izraze za prirodne pojave niti razumiju razliku između njih. Zato mediji govore o prirodi kao o ratu, o nesreći, o uroti, o osveti, dakle svemu onome što ima izvor u lošem ljudskom držanju, koje se projicira na prirodu. Sve u svemu, od njih se ne očekuje da mogu kompetentno upozoriti na potrebu uspostave racionalne okolišne politike i da nadziru njezino ostvarivanje.

Zapravo, umjesto moderne organizacije života, mediji time potiču profetsku svijest. Provale velike vatre ili vode imaju sugestivan učinak, osobito ako ugrožavaju građane u njihovu gnijezdu, ako su im prouzročile štetu ili im uzele nekog dragog. Ne padne li neko znanstveno i racionalno objašnjenje, uz čvrstu podršku društva, stvara se atmosfera u kojoj jača iracionalna slika svijeta. Sve to dodatno potiče stihiju u kojoj su ljudi prepušteni sami sebi, u kojoj ne očekuju pomoć zajednice, iako joj pripadaju se samo kulturno, emotivno i srodstveno, nego joj plaćaju da joj to bude prvi zadatak. Vidjeli smo da moderan i racionalan pristup upravljanja okolišem hrvatsko društvo nije sposobno prihvatiti iz više razloga. Stoga svojevrsni marketing smaka svijeta odgovara svima. On je prikladno objašnjenje zašto nam se to događa.