Bijeg glavom bez obzira, a samo se tako može okarakterizirati potez Miroslava Škore, uistinu jako podsjeća na bijeg Ive Sanadera i nešto friškiji bijeg Tomislava Tolušića, navodi dnevnik.

Što je bio povod, a što uzrok Škorina bijega, pitanje je hoće li se saznati, no upotrijebi li se logika, onda bi se mogao prepoznati karakteristični potpis najdugovječnije vladajuće hrvatske stranke.

HDZ je, naime, uvijek minirao desne političke projekte, bušili su ih i ubacivali svoje ljude, koji su se znali povući ili zakomplicirati situaciju onda kada je trebalo.

Je li slučajnost što se uoči Škorina bijega dogodio bijeg doktora Vrkljana i Vidović-Krišto, koji su krenuli osnivati svoju stranku, to se ne zna, ali da su tim potezom pomogli miniranju Škore, jesu.

Logički, moguće je i da je Škoro ušao u tzv. disbalans s financijerom i, kažu, vlasnikom političkog projekta DP-a poduzetnikom Marijem Radićem, a koji je procijenio da mu ostanak Škore smeta.

Škoro je, naime, postigao koliko je mogao, a s obzirom na to da ga u vladajućem HDZ-u ne mogu smisliti, nakon njegova micanja barem desetak zastupnika DP-a dobiva potrebnu političku težinu i u nekom pozadinskom dealu HDZ bi s njima, ustreba li, mogao ostvariti i političku, da ne kažemo projektnu, suradnju. To zvuči najlogičnije.

I tako bi još jedan projekt koji treba okupiti hrvatsku desnicu mogao završiti na pola puta. U zadnjih 20-ak godina bilo je mnogo pokušaja da se stvori ozbiljna hrvatska desna politička opcija, koja bi parirala HDZ-u.

On je, naime, uvijek mainstream stranka, lavira od bliskosti lijevom centru do bliskosti desnim političkim opcijama i u toj pragmatičnoj borbi dosta je hrvatskih birača koji ostaju razočarani i sumnjaju u pravo domoljublje i državotvornost HDZ-a. Budući da je ovdje riječ o borbi za isto ili vrlo slično biračko tijelo, jasno da je HDZ uvijek nastojao ili minirati ili biti tajni pokrovitelj desnih političkih opcija, donosi Večernji list.