Godine 2003. nastala je u Njemačko-francuskom parlamentu mladih inicijativa o izradi zajedničkih, dvodržavnih i dvojezičnih povijesnih udžbenika kojima bi se barem donekle premostile uvijek dominantne nacionalne interpretacije u poučavanju povijesti.

Kroz tradiciju tzv. isprepletenih povijesti, cilj je bio đacima pružiti bitno drukčiji, transnacionalni uvid u modernu povijest. U međuvremenu je skupina povjesničara uspjela izdati tri sveska zajedničkih udžbenika, iako prvi rezultati ne upućuju na veliki uspjeh i odjek projekta u obrazovnom sustavu, kako Njemačke, tako i Francuske. Projekt je, dakako, jedinstven u nastavi povijesti te zaslužuje svu pažnju, a upravo je s premisom inter i transkulturalnih pristupa povijesti organiziran dvodnevni kolokvij u Zagrebu pod nazivom 'Kako poučavati o izgrađivanju Europe u vrijeme integracije zemalja europskog jugoistoka?'. Kolokvij, u organizaciji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Veleposlanstava Njemačke i Francuske, okupio je stručnjake iz dviju zemalja, kao i niz sveučilišnih profesora iz regije, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine.

Nakon predstavljanja projekta zajedničkih udžbenika, većina sudionika dvodnevnog kolokvija izrazila je uvjerenje prema kojem je formula zajedničkog njemačko-francuskog udžbenika neprimjenjiva na regionalne okvire. Naime, u specifičnim okolnostima prostora jugoistočne Europe, preslikavanje iste formule bilo bi jednostavno neodrživo, a mnogi smatraju, i nepotrebno.

Stoga, umjesto iznošenja plemenitih, no zapravo neostvarivih ciljeva o zajedničkoj povijesti, sudionici iz regije upozoravali su na otežano aktualno stanje u podučavanju povijesti. Tako se istaknulo kako mladi danas crpe većinu informacija o modernoj povijesti iz medija i javnog govora te je nastava povijesti zapravo tek jedan od problema u stalnoj reinterpretaciji povijesti, koja se odvija u jugoistočnoj Europi.

Zapravo, daju se pratiti dva paralena procesa. Dok mladi u većinskom postotku izražavaju manjak ikakvog interesa za povijest (Marko Šuica, Univerzitet u Beogradu), istovremeno se upravo u toj skupini prepoznaje najveći stupanj netrpeljivosti prema drugima i najveći postotak gotovih uvjerenja o susjednim nacijama. Jednako tako, da se posebice kroz devedesete godine pratiti uspostava nacionalističke verzije povijesti koja se istovremeno izgrađuje kroz sustavno zatiranje Drugog (predstavljenog uglavnom kao arhetipskog neprijatelja), kroz crno-bijele prikaze sukoba, kroz glorifikaciju junaka te ratničkog rješavanja problema te kroz veoma selektivno biranje činjenica iz prošlosti.

Ti su postupci, koji se daju paralelno pratiti u svim zemljama regije, a u kojima se nacija promatra kao organsko jedinstvo, doveli do toga da se interpretacije u udžbenicima razlikuju do te mjere da se ponekad ne raspoznaje da se zapravo govori o istom događaju. Husnija Kamberović s Univerziteta u Sarajevu istaknuo je najeklatantniji primjer izostanka povijesnog konsenzusa govoreći o dijametralno suprotnim interpretacijama osmanskog i austrougarskog razdoblja unutar iste države. Tako se danas u bošnjačkoj verziji stvara dojam o Osmanskom carstvu kao o 'našem carstvu', među hrvatskom populacijom tu ulogu igra Habsburška monarhija dok oba carstva imaju negativan predznak u srpskoj interpretaciji. Konstrukciju nacionalnog identiteta Slovenije kroz 'oslobođajuću' gestu osamostaljenja, koja uglavnom prati diskurs o pretpostavljenoj 'moralno-političkoj besprijekornosti' kojom se odgovara na svaki tip kritičkog promišljanja, pratio je Božo Repe s Filozofskog fakulteta u Ljubljani.

Izneseno je nekoliko mogućih izlaza iz tog uskog i tendencioznog gledanja povijesti, koje skoro uvijek svjedoči o kratkotrajnim političkim interesima, a ne o iole trezvenom pogledu. Ako zajedničko čitanje povijesti nije ostvariva opcija, može se možda govoriti o pluralnom čitanju ili o 'premještanju pogleda' (tzv. déplacement de regard), no i za taj korak potreba je nominalna usuglašenost oko osnovne faktografije, koja u praksi još nije zaživjela. Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi u Solunu izdao je četiri povijesne čitanke na kojima su surađivali stručnjaci 11 zemalja iz regije. Ideja o konsenzusu tu je zamijenjena unošenjem višestrukih perspektiva koje donose različita tumačenja istih događaja. Dok se među nizom pozvanih stručnjaka dala prepoznati spremnost za dijalog, istaknulo se kako međunarodna suradnja povjesničara, koliko god bila plodna, teško može imati realnih konzekvenci bez prisutne političke volje. No i tu se tezu da izokrenuti, naime, do promjene političke volje i neće doći, istaknula je Dubravka Stojanović, dok se ne predstave čvrsti i zajednički projekti.