Skroman je Zdravko Ćurković čovjek: premda po prirodi rječit i ekstrovertiran, već godinama uporno i sustavno izbjegava govoriti o osobnim iskustvima i u širokom luku zaobilazi medije. Ne voli se ni fotografirati, pa iz cijelog rata ima tek dvije požutjele fotografije objavljene u monografiji Četvrte gardijske brigade Pauci. A i kada smo ga uspjeli nagovoriti na razgovor, vidljivo je nastojao pobjeći iz prvog plana i na svaku rečenicu koju bi refleksno započeo s 'ja' uslijedio je ispravak u 'mi, vojnici'.

'Oluja? Ne, nije to bila igra ili šetnja do Knina, kako se koji put može čuti, ali zahvaljujući savršenoj pripremi akcije - bilo nam jednostavnije nego što se moglo pretpostaviti', kaže nam Ćurković.

U to doba bio je zapovjednik topničke bitnice, postrojbe s gotovo stotinu ljudi koja se u mjesecima uoči ulaska u Knin probijala preko Dinare, neprijatelju iza leđa.

'Kad smo izbili na Crvenu zemlju i Anića glave, ni sami gotovo nismo mogli vjerovati gdje se nalazimo. Grad nam je bio na dlanu', opisuje Ćurković.

Njegova bitnica imala je šest vozila s minobacačima, dva s 'weberima' te još jedno zapovjedno i izviđačko, kao i niz onih za transport naoružanja i opreme, no glavne zvijezde bila su dva transportera u koje su svi bili gotovo pa zaljubljeni, a priča kaže da bi jedan od njih trebao završiti u muzeju.

'U roku od nekoliko minuta stigao bi na položaj, ispalio što treba i izgubio se - imao je nevjerojatne manevarske sposobnosti. Pala je do njega jedna granata od 155 milimetara i gotovo ništa mu nije bilo, ma čudo jedno!', govori Ćurković za tportal.

U svom stilu, vlastitu ulogu u ratu pokušava minimizirati: lako je, kaže, bilo zapovijedati ljudima i raditi s njima kad je njihov moral probijao nebo, kao što se uostalom događa u svim obrambenim i oslobodilačkim ratovima. I ne postoje riječi kojima bi se opisali zanos, polet, entuzijazam uoči Oluje, kao i sreću nakon nje.

'Nismo ušli u Knin prvog dana, nego smo nastavili u smjeru Golubića i dalje prema Srbu, da bismo tri dana kasnije došli u grad kao pričuva. Knin mi prije rata nikada nije bio zanimljiv, eventualno bih se zaustavio na kakvom proputovanju, ali slike iz tog 8. kolovoza ostat će mi u glavi sve dok sam živ. Pamtim da je bio čist i gotovo nevjerojatno uredan, pamtim razrušenu katoličku i potpuno sačuvanu pravoslavnu crkvu, pamtim da smo napredovali znatno brže od civila kojima smo oslobađali put i puštali ih kamo žele. I da, strašno su me ljutile kasnije optužbe o nasilju ili neselektivnom i prekomjernom granatiranju: osobno mogu posvjedočiti i zakleti se da smo bezbroj puta imali priliku udariti na civilne ciljeve, pa nam to svejedno nije ni palo na pamet. Cijeli rat i Oluju odradili smo jer smo u tih nekoliko godina stasali, obučili se i pripremili - ali i zato što nas je nosio polet. U tim nemogućim uvjetima ljudi su se smijali od srca, ginuli jedan za drugoga, čuvali leđa potpunim strancima koji su im ubrzo postajali bliži od vlastite braće. Ne smetaju ti ni kiša ni snijeg ni žega ni hladnoća, čak ni ako se izmjenjuju u jednom danu, kao nama na Dinari', opisuje ovaj Splićanin.

U vojsci se zadržao sve do 2004. godine, kada je otišao u mirovinu. Najveću radost danas mu predstavlja unuk, a u slobodno vrijeme još je i tajnik Udruge veterana Četvrte gardijske brigade; novim generacijama, kaže, ne treba ispirati mozgove kao u komunizmu, ali volio bi da su barem uzroci i tijek rata svima jasni i razumljivi. Na tome pokušava raditi.

'Nema tu puno istina, istina može biti samo jedna', kaže nam Ćurković.

Iz današnje perspektive, uz pijetet prema poginulim suborcima, devedesete će pamtiti samo po lijepim trenucima. 'Šaka suza, vrića smija', referirat će se na preminulog Olivera, uz dodatak da je ulaskom u zrelu dob ipak dobio neku novu perspektivu.

'Nama vojnicima tada ništa nije bio problem, puno teže bilo je našim majkama i očevima koji su nas vječno čekali. Tek kad sam postao otac i djed, potpuno sam ih razumio.'