Ni ženska moda nije više što je još jučer bila. Promjene nisu još dramatične, ali postaju vidljive. Naime, kad im se nešto ne dopadne, danas žene reagiraju putem društvenih mreža. Ponekad i u tolikoj mjeri da se nekakav CEO – obično muškarac – osjeća prozvanim ispričati se. Upravo to se nedavno dogodilo s najnovijim katalogom i reklamom H&M-a, u kojem se pojavljuju fotografije za novu size plus seriju odjeće. Manekenka koja nosi odjeću konfekcijskih brojeva 44 i više, izgleda u njoj sve samo ne 'plus'. Izgleda, naime, posve normalno, kao da nosi srednju veličinu. U čemu je problem? U tome da nam se poručuje kako je 44 normalna veličina? Kad bi barem bilo tako… Naravno da najviše žena nosi upravo 'srednju' veličinu i da im se ne sviđa kad se to zove 'size-plus'. No nije stvar samo u imenu, nego u propagandi. Nameće nam se mršavost predstavljajući normalnu veličinu kao 'size plus!' – zaključile su ljutite žene. Na scenu je izašao i CEO dotične kuće, nešto muljajući o tome kako su veličine stvar tumačenja.

Sjećam se kad je 1993. tu istu modnu kuću potresla jedna druga afera. Pred Božić su započeli kampanju donjeg rublja koje je reklamirala Anna Nicole Smith. Ogromni panoi s njenom fotografijom u crnom vešu, postavljeni uz rubove cesta i autoputova i na autobusnim stanicama u samim gradovima umalo su urodili prometnim kolapsom. Bilo je slučajeva da su se dečki, vozeći auto, malo previše zagledali u zavodljive obline plavokose ljepotice (sigurno je nosila barem broj 44) i skliznuli u jarak pored ceste. No sudeći prema fotografijama u najnovijoj kampanji, obline Anne Nicole Smith ne bi stale u današnji size-plus! Jer, čini se, size-plus se stisnuo poput vunene haljine, zabunom oprane u perilici na programu za bijelo rublje…

Ne mora svaka modna kuća proizvoditi i veličine iznad 42, ali morala bi paziti kako definira normalne, a kako veličine plus. Ionako normalne žene imaju dosta problema s nalaženjem odgovarajuće odjeće, jer je većina modela namijenjena anoreksičnim tinejdžericama. One pak – što je najčudnije – sigurno imaju manje novca od svojih starijih sestara, mama, tetka, susjeda…

Bez obzira na riječi opravdanja CEO-a, slike najviše govore. Živimo u civilizaciji slika. A slike nas uvjeravaju da smo, ako nosimo veličinu 44 ili više, jednostavno predebele. Da, naravno, i u mojoj generaciji postojala je Twiggy (grančica), mršava engleska manekenka koja je izgledala baš kao što joj ime kaže, poput grančice koja će se slomiti ako je takneš. Feministkinje toga vremena analizirale su i kritizirale ovaj fenomen, ali bez većih rezultata.

U posljednjih dvadesetak godina dominirajući trend mršavosti u modnoj i reklamnoj industriji istopio je i ono malo preostalih oblina s modnih pista. O tome svjedoče alarmantne brojke o bulimiji i anoreksiji, odnosno poremećajima u ishrani: računa se da jedan do dva posto žena u dobi između 15 i 40 godina boluje od bulimije. Zanimljiv je odnos između oboljelih žena i muškaraca, koji iznosi 9:1. Treba reći da su stručnjaci ustanovili i kako većina ljudi koja na ovaj drastičan način želi smršavjeti ima zapravo normalnu težinu!

I ne samo to, žrtve ovih opakih bolesti sve su mlađe i mlađe. Djevojčice daleko prije puberteta postaju svjesne društvenih normi koje trebaju zadovoljiti da bi ih se smatralo lijepima, tako da oko 12 posto njih do dvadesete godine iskusi neku vrstu poremećaja u ishrani. Naravno da je zabrinjavajuće kako njihovo samopouzdanje i zadovoljstvo ovise o količini sala, odnosno veličini odjeće u koju stanu. Ali to je i opasno. O toj opasnosti se puno piše, ali kampanjski, kao da je potrebno da neka sirotica podlegne izgladnjivanju kako bi se publika osvijestila, a industrija mode malo prikočila. Recimo, kao nakon 2005., i smrti od anoreksije Ane Caroline Reston, brazilske manekenke koja je na 1,74 m visine težila 40 kila. I nije bila jedina… Nakon toga je Italija zabranila tzv. veličinu nula i s modnih pista uklonila djevojke kojima tjelesni indeks iznosi manje od 18 i koje su – što je također važno – mlađe od 16 godina. Traži se da se pistom prošeću i modeli koji nose veličine 42 i 44. Isto je napravila i Španjolska, i još pritom zabranila proizvodnju ženske odjeće manje od broja 36, jer veličine ispod toga su zapravo dječje? Nije li se ozbiljno apeliralo na modne kuće da ne uzimaju za manekenke žive kosture? Očito, sve to nije dovoljno i nastavlja se tužna ženska priča stezanja, izgladnjivanja, rezanja, e ne bi li se zadovoljili trenutačni kriteriji ljepote.

Istina, diskriminacije prema izgledu uvijek će postojati. Ali možda će pobuna žena uroditi nekim promjenama? Masovna reakcija na sporni oglas pokazuje, naime, nešto drugo: žene nisu samo pasivne potrošačice svega što im se nudi. Nisu, dakle, samo bespomoćne žrtve. Žene smatraju da za svoj novac imaju pravo tražiti ne samo odgovarajuće proizvode, nego i odgovarajuću reklamu. Modna industrija koja nameće kriterije morala bi imati poštovanja prema potrebama i zahtjevima svojih potrošačica, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog jedinog principa do kojeg joj je stalo - zbog veće zarade. Ako CEO-i ne shvaćaju da se moraju pristojno ponašati prema onima od kojih žive, onda zaslužuju ne samo kritiku, nego i bojkot. Pored problema koje imaju s neplaćanjem ionako jeftine radne snage, bojkot kupaca im najmanje treba. Društvene mreže, pomoću kojih se danas organiziraju politički prevrati, to sigurno mogu postići. Treba samo imati na umu to da su modne kuće tu zbog nas – ma koju veličinu da nosimo!