Ad hoc skupina stručnjakinja praktičarki, okupljena na poziv organizacije B.a.B.e., detaljno je analizirala Teze i Iskaz o procjeni učinaka propisa za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona te svoja zapažanja zbog mogućih katastrofalnih posljedica proslijedila resornom ministarstvu. S druge pak strane pet pravnih stručnjaka za obiteljsku regulativu javno je poručilo zakonotvorcima da su složili nacrt zakona u kojem se ne zna što je pisac htio reći, osim što je htio ostaviti svoj autogram.

Babe smatraju da je jednako važno započeti javnu raspravu u kojoj mogu sudjelovati sve zainteresirane strane budući da će posljedice Obiteljskog zakona mnogi građani i građanke 'osjećati na svojoj koži', jer će one bitno utjecati na kvalitetu naših života. Izostanak pokretanja sveobuhvatne javne rasprave prvi je veliki propust predlagatelja.

Stručnjakinje okupljene oko udruge B.a.b.e. ne vide razloga za donošenje novog zakona jer im je 'dosadašnji bio dovoljan'. Smatraju kako bi postojeće zakonsko rješenje, uz male izmjene i dopune te kad bi se provodio kako je napisan, bio odličan. 'Novi zakon vrlo je konzervativan i slobodno bismo ga mogli nazvati zakon o braku. Zakonodavac štiti brak, a ne obitelj, odnosno na nedopustiv način izjednačava brak i obitelj te omalovažava se sve druge vrste obitelji koje nisu brak', smatraju.

Posebno je upozoreno kako se razvodi otežavaju, odnosno da se cijeli proces pokušava produljiti kako bi se 'spriječili brzopleti i nepromišljeni razvodi'. Država si uzima za pravo kršiti ljudska prava građana i građanki odgađajući im na rok od šest mjeseci nastavak razvoda bez da se pita zašto se ponekad dogovor ne postiže glatko (je li u pitanju nasilje, ucjena, manipulacija ili što slično). Dakle, u ovakvim kompleksnim situacijama (a razvodi brakova bez sporazuma su incidenti različite etiologije i vrste), država incidentu doprinosi time što bračne supružnike koči u proceduri razvoda pa incidentu još više doprinosi i pojačava ga, sada institucionalno.

Namjera je države, očigledno, da na silu zadrži najuže shvaćenu i konzervativnu definiciju obitelji. S druge strane, time se mlade ljude odgovara od sklapanja brakova, jer iz Teza proizlazi da je daleko bolje i sigurnije biti u izvanbračnoj zajednici ili u nikakvoj zajednici nego li u braku.

B.a.b.e. ističu kako opet svjedočimo ustaljenoj praksi smjenjivanja zakona i odredaba bez kvalitetne ocjene i procjene dobrih i loših strana akata koje se stavlja izvan snage, što izaziva trajnu pravnu nesigurnost i kaos. Umjesto donošenja novog zakona, navode da je bolje uložiti novac u educiranje stručnjaka koji posreduju u procesu razvoda braka. Nijedan zakon zapravo nije proveden kako valja.

Naime, u postojećem Obiteljskom zakonu, koji je donesen prije 10 godina, nije zaživjelo pravno posredovanje u postupcima razvoda braka pa se pokušaj dogovora preskače brzim i nekvalitetnim postupkom koji provode centri za socijalnu skrb. Skandalozno je to što novim rješenjem bračna i izvanbračna zajednica nisu izjednačeni, nego se izvanbračna zajednica ni ne spominje.

Također, iz predloženog Obiteljskog zakona nije jasno na koji će način bračne konflikte država brže i efikasnije rješavati nego li do sada, i to u najboljem interesu djeteta. Prema stajalištu stručnjakinja iz udruge B.a.b.e., izneseni prijedlozi na ovo pitanje ne daju odgovor. Centri za socijalnu skrb i do sada su bili nedovoljno ekipirani kvalificiranim djelatnicima koji bi mogli osigurati individualni pristup radu sa strankama. A sada se najavljuje spektakularno 'educiranje medijatora', a da nije jasno tko će oni biti, kakvog stručnog i profesionalnog profila i može li se uopće u tako složenoj stvari obaviti kompleksna edukacija u tako kratkom roku. Tko će educirati medijatore i koji su sadržaji uključeni u kurikulum, je li uključena edukacija o ravnopravnosti spolova i zaštiti od nasilja, ne daje se odgovor. A primjena novog zakona, kaže predlagatelj, započinje 1. siječnja 2014. Usto se medijatori samo spominju kod razvoda braka, a nema ih kod prestanka izvanbračne zajednice - možemo li zaključiti kako je ovakva obiteljska zajednica državi manje važna?

Pitanje susreta i druženja svodi se u Tezama samo na jedan problem, a to je ometanje mogućih susreta pa se stvara uzajamna i istovremena obveza: 'Dužnost roditelja da ostvaruje osobne odnose s djetetom' (osoba koja ne živi s djetetom); 'Dužnost roditelja da potiče ostvarivanje osobnih odnosa s odvojenim roditeljem (osoba koja živi s djetetom)'. B.a.b.e. navode da je Teza o 'dužnosti poticanja' vrlo  opasna i podložna različitim zlonamjernim konstrukcijama. Postoji realna opasnost da institucije, kada je situacija izrazito konflikta, a same ne nalaze rješenje, ovakvom 'dijagnozom' i 'kvalifikacijom' strankama i djetetu nanesu ogromnu štetu.

Vrlo se često događa da se roditelj koji ne živi s djetetom, primjerice, dugo ne pojavljuje u životu djeteta, ili jest ili je bio nasilan prema drugom roditelju u nazočnosti djeteta, ili prema samom djetetu. Institucije u praksi pokazuju 'bolećivu nježnost' prema biološkom roditelju, ma kakav on ili ona bili.

Postavljaju stoga pitanje zakonotvorcima: je li u interesu djeteta poticati susrete s osobom koja, primjerice, vozi u alkoholiziranom stanju, odbija psihosocijalni tretman, koja ne stavi sjedalicu u auto, koja dijete vodi po gostionama, ili s osobom protiv koje je u tijeku kazneni postupak radi zlostavljanja?