Nicolas Sarkozy rođen je 28. siječnja 1955. godine kao sin mađarskog imigranta Pála Sárközyja i francuske Židovke Andrée Mallah, kći dobrostojećeg kirurga koji se preobratio na katolicizam, pa je i budući francuski predsjednik odgajan u tom duhu.

Otac mu je bio pripadnik nižeg mađarskog protestantskog plemstva koji je do emigracije u Francusku pored mjesta Szolnok posjedovao veći zemljišni posjed i manji dvorac, a njegovi preci imali su i dvorac u mjestu Alattyan nedaleko od Budimpešte. Nadiranjem Crvene armije u Mađarsku 1944. godine, Pál Sárközy bježi preko Njemačke u Francusku te je regrutiran u Legiju stranaca, u kojoj je proveo tri godine, nakon čega se vraća u Pariz te upoznaje Nicolasovu majku, s kojom je dobio još dvoje djece, Guillaumea i François.

Bračna idila nije dugo potrajala te Pál Sárközy napušta obitelj i ostavlja je bez financijske pomoći pa je Nicolas bio prisiljen brinuti se sam o sebi. Budući francuski čelnik kao dijete nije mnogo obećavao te je čak ponavljao šesti razred, a i kasnije se tijekom školovanja u manje uglednim privatnim školama jedva provlačio kroz razrede. Bezuspješno je pokušavao steći diplomu političkih znanosti, jedno vrijeme se okušao u novinarstvu te je konačno, uz mnogo muke, stekao status odvjetnika. Nakon završenog studija prava osniva reklamnu agenciju koja mu donosi početni kapital, a u to vrijeme se prvi put ženi. Njegova odabranica bila je Marie-Dominique Culioli, no taj brak je već od početka bio u krizi.

Osvajanje netom udane manekenke

Kao gradonačelnik pariškog bogataškog predgrađa Neuilly-sur-Seine 1984. godine vjenčava manekenku Céciliu Ciganer-Albeniz i televizijskog voditelja Jacquesa Martina te vrlo brzo nakon što ih je vjenčao započinje vezu s friško udanom Cecilijom. Pet godina kasnije oboje napuštaju svoje supružnike kako bi se nakon dugih brakorazvodnih parnica i sami vjenčali 1996. godine.

Upravo se Cécilia smatra 'sivom eminencijom' njegovog političkog uspona i desna ruka sve do njegove pobjede na predsjedničkim izborima 2007. godine.

Sarkozyjeva politička karijera započinje u njegovoj 22. godini, kada se uključio u neodegolističku stranku, a u nacionalnim okvirima postaje poznat nakon talačke krize u ranije spomenutom pariškom predgrađu 1993. godine, pri čemu je odigrao značajnu pregovaračku ulogu prije nego je policija likvidirala otmičara.

Nakon tog događaja politička karijera Nicolasa Sarkozyja kreće u uzlaznom smjeru. Postaje ministar za proračun u vladi Édouarda Balladura od 1993. do 1995. godine. Iz tog razdoblja datira i prva ozbiljna optužba u njegovoj biografiji. Sarkozy je, naime, tijekom afere Karachi bio osumnjičen da je prihod od prodaje podmornica Pakistanu usmjeravao za ilegalno financiranje Balladurove predsjedničke kampanje.

Chiracova negativna ocjena

Izvukavši se bez suđenja, već četiri godine kasnije nakratko postaje i predsjednik neodegolističke stranke, a 2002. godine, nakon što je Jacques Chirac postao francuski predsjednik, ulazi u njegovu vladu kao ministar unutarnjih poslova. Kratko vrijeme obnaša dužnost ministra financija, nakon čega se vraća na položaj ministra unutarnjih poslova.

U predsjedničkoj utrci 1995. između Balladura i Chiraca, Sarkozy je podržao Balladura, čime je zaslužio vrlo negativnu ocjenu u Chiracovim memoarima, u kojima ga nekadašnji francuski predsjednik opisuje kao 'iritantnog, brzopletog, previše samouvjerenog čovjeka koji ne dozvoljava bilo kakve sumnje, bar ne one koje se tiču njega samog'.

Vrlo brzo je postalo jasno da je Chirac bio u pravu što se tiče Sarkozyjeve samouvjerenosti. Još 2003. godine u vrlo popularnoj televizijskoj emisiji, na pitanje razmišlja li o Elizejskoj palači, barem ujutro kada se brije, Sarkozy je odgovorio: 'Ne samo kada se brijem.' U približavanju predsjedničkoj palači znatno mu je pomogla supruga Cécilia koja je time liječila vlastite ambicije, uspjevši poraditi na jačanju suprugovog imidža i uspostaviti značajne političke kontakte.

Tijekom 2006. godine izborio je ispred svoje stranke Union pour un mouvement populaire (UMP) kandidaturu za francuskog predsjednika te u prvom krugu predsjedničkih izbora održanih 22. travnja 2007. godine osvaja najveći broj glasova i ulazi u drugi krug održan 6. svibnja. Sarkozy u drugom krugu pobjeđuje protukandidatkinju Ségolène Royal i ulazi u Elizejsku palaču kao Chiracov nasljednik. Nepunih godinu dana nakon izborne pobjede ostavlja suprugu i ženi se poznatom francuskom pjevačicom i modelom talijanskih korijena Carlom Bruni.

Početak kraja

Sarkozyjevi problemi nastaju 2012. godine, kada ga na predsjedničkim izborima pobjeđuje socijalist François Hollande, a njegove financije postaju predmet zanimanja istražitelja. Francusko Ustavno vijeće odlučuje kako je on u svojoj kampanji prekoračio zakonom utvrđene troškove, što je značilo kako mu država neće refundirati gotovo polovicu uplaćenog novca, odnosno oko 11 milijuna eura. Naime, kandidatima u drugom krugu predsjedničkih izbora dozvoljeno je potrošiti 22,5 milijuna eura, s tim što se skoro polovica tog iznosa refundira ukoliko komisija naknadno odobri njihov proračun. Osim što mu je odbijen povratak novca, odlučeno je da Sarkozy zbog prekoračenja proračuna mora vratiti 150.000 eura, koliko je unaprijed dobio od države.

U tom trenutku sve dotadašnje glasine o Sarkozyjevim izvorima financiranja dobivaju zamah pa su otvorene i službene istrage koje su osobito kopale po njegovoj prvoj predsjedničkoj kampanji. Tijekom istrage ustanovljeno je kako je Liliane Bettencourt, nasljednica kompanije L’Oreal i jedna od tada najbogatijih žena na svijetu, blagajniku Sarkozyjeve stranke dala 50.000 eura u kešu, što je iznos više od deset puta veći od dozvoljenih 4600 eura za pojedinačne priloge.

Drugi u najmanju ruku sumnjiv donator bio je bivši libijski čelnik Moamer Gadafi. On je, navodno, iste te 2007. Sarkozyju poslao nevjerojatnih pedeset milijuna eura. U intervjuu snimljenim 2011. godine, a emitiranim tek poslije njegove smrti, Gadafi je izjavio kako je Sarkozyju pomogao da dođe na vlast, ne navodeći pritom o kojem se iznosu radi.

Konačna dijagnoza

'Sarkozy ima mentalnih problema. Zahvaljujući meni došao je na vlast. Mi smo ti koji su osigurali novac i omogućili mu da bude izabran', rekao je Gadafi četiri dana prije početka zračnih napada koji su ga stajali vlasti i života, a u kojima je prednjačila upravo Francuska.

Analizirajući pak Sarkozyjeve političke uspjehe i nasljeđe, Francuzi za njegove uspjehe nisu imali razumijevanje te, iako je donio određene potrebne mjere, jedan je od rijetkih francuskih predsjednika kojem nije pošlo za rukom osvojiti drugi mandat.

Tijekom upravljanja Francuskom, unatoč silnim otporima, pomaknuo je starosnu granicu za umirovljenje, skratio radni tjedan i izmijenio porezni sustav, ohrabrujući time prekovremeni rad i vlasništvo nad nekretninama. S druge strane Sarkozy se zalagao za aktivno sudjelovanje države kako bi se prebrodila financijska kriza, izgradio je čvrste odnose s Njemačkom, dok je istovremeno utjecao na osiromašenje prosječnog Francuza i svojom politikom doveo do najvišeg stupnja nezaposlenosti u posljednjih nekoliko desetljeća.

U nedavno objavljenim memoarima Sarkozyjevog nekadašnjeg savjetnika Patricka Buissona pod naslovom 'Stvar naroda: Zabranjena povijest Sarkozyjevog predsjedništva' autor ističe kako je bivši francuski čelnik 'nezreo, nedostojan i infantilan desničar s imidžom mačo muškarca koji ovisi o tuđoj naklonosti'. S tom dijagnozom složili su se mnogi nekadašnji bliski Sarkozyjevi suradnici zaključujući kako životna priča bivšeg predsjednika počiva na pretjeranoj samouvjerenosti i nesvakidašnjoj ambiciji.