Revolucija, za koju poznavatelji prilika navode kako još uvijek traje, započela je masovnim prosvjedima i štrajkovima u siječnju 1978. u za šijite svetom gradu Komu zbog snažne politike vesternizacije i bliske identifikacije sa Sjedinjenim Državama posljednjeg iranskog šaha Mohameda Reze Pahlavija. Šah je prozapadnom politikom, autokracijom, ekstravagancijom, korupcijom, elitizmom i represijom nad političkim neistomišljenicima navukao na sebe bijes mnogih.

Smatram marionetom Zapada, šah je rasprodajom iranskih naftnih zaliha isključivo pogodovao uskom krugu iranske elite, dok su mu tadašnji trgovački krugovi zamjerali visoku inflaciju koju je bilo nemoguće ukrotiti. Vjerskim krugovima u većinski šijitskoj zemlji najviše je smetala bagatelizacija islama, dok su mladi dizali pobunu zbog manjka demokracije uzvikujući parole 'Nezavisnost, sloboda i islamska republika'. Autokratska priroda šahove vlasti onemogućila je efikasnu vladu i dovela do razlaza krune i vojske te političkih elita, ali i do nedostatka podrške režimu koja se očekivala od Iranaca iz srednje i više klase, a koji su sa svojim novcem pobjegli iz zemlje odmah poslije izbijanja masovnih prosvjeda.

Jedan od najglasnijih kritičara šahove vladavine bio je Ruholah Homeini, koji se kao klerik još početkom 60-ih godina prošlog stoljeća oštro suprotstavio šahovoj autokraciji i prozapadnjačkim idejama. Homeini 1963. godine postaje glavnim ajatolahom, a istovremeno Pahlavi pokreće društveno-političke reforme poznate kao Bijela revolucija. Početkom lipnja te godine Homeini je uhićen i stavljen u kućni pritvor, što rezultira općim prosvjedima diljem zemlje i smrću 400 prosvjednika. Poslije izlaska iz pritvora Homeini u govoru oštro napada Pahlavijev kontroverzni prijedlog o usvajanju zakona, prema kojem se Amerikanci stacionirani u Iranu izuzimaju iz nadležnosti iranskih sudova.

Homeinijevo izgnanstvo

Homeini ponovno završava u zatvoru, u kojem ga osobno posjećuje premijer Hasan Ali Mansur te traži javnu ispriku. Nakon Homeinijeva kategoričkog odbijanja Mansur ga fizički napada, što ponovno rezultira otvorenim sukobima iranskih političkih frakcija. Nekoliko dana kasnije Homeini je prognan u Tursku, dok je Mansur ubijen u atentatu.

Homeini u egzilu provodi 14 godina, najprije u turskoj Bursi, zatim u iračkom Nadžafu te konačno u Parizu. Tijekom egzila piše svoje najpoznatije djelo o šijitskoj doktrini vlasti, u kojem se isprepliću teokratski i republikanski elementi. Djelo je bilo zabranjeno u Iranu, a neslobode, unatoč prozapadnjačkoj politici, ključale su do početka 1979. godine, kada u pokrenutoj revoluciji Pahlavi bježi iz države, a iz Pariza stiže Homeini, kojeg su dočekali milijuni Iranaca.

Monarhija je službeno okončana 11. veljače 1979., kada iranska vojska ranije vjerna šahu proglašava neutralnost, dok je sama revolucija završila 1. travnja, kada je nakon referenduma s 98,2 posto glasova naroda proglašena Islamska Republika Iran. Novi ustav donesen je u prosincu iste godine, a u njemu se stapaju elementi republike i teokracije koje je inaugurirao Homeini.

Jedinstvena revolucija

Analitičari smatraju kako je Islamska revolucija bila jedinstvena po iznenađenju koje je proizvela u svijetu jer je u njoj nedostajala većina čimbenika revolucije kao što su poraz u ratu, gospodarska kriza, pobuna seljaka ili nezadovoljna vojska. Do promjena je došlo vrlo brzo te je u njima zbačen režim, za koji se vjerovalo da ga čvrsto čuvaju izdašno financirana vojska i obavještajne službe.

Nakon revolucije Iran se našao u jedinstvenoj situaciji, s obzirom na to da je Teheran zauzeo oštar stav protiv obje hladnoratovske supersile, što je u daljnjim mjesecima rezultiralo dalekosežnim posljedicama za regiju. Sovjetski Savez, naime, izvršava ofenzivu u Afganistanu, a irački režim Sadama Huseina, uz američku potporu, pokreće opći napad na Iran.

Rezultati revolucije i danas pokreću nejedinstvene stavove i rasprave, pa tako jedni smatraju da je riječ o trećoj velikoj revoluciji u povijesti, nakon Francuske i Boljševičke revolucije. Za jedne Irance ona predstavlja eru junaštva i žrtvovanja, a za druge gubitak razuma, tijekom kojeg je nanesena ogromna šteta gospodarstvu i svjetskom ugledu Irana.

Zlatko Dizdarević, ugledni stručnjak za Bliski istok i bivši bosanskohercegovački veleposlanik u Jordanu s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu, u razgovoru za tportal ističe kako je Islamska revolucija u Iranu postigla upravo ono zbog čega je i pokrenuta, a riječ je o uklanjanju američkog i britanskog utjecaja na naftom bogatu zemlju koju je Zapad eksploatirao do krajnjih granica.

'Revoluciju u Iranu pratile su brojne kontroverze te je nemoguće taj događaj promatrati crno-bijelo. Iran je, svakako, bila jedna od prvih zemalja u tom dijelu svijeta koja je stala na svoje noge, a za koju Zapad nije niti još uvijek može pristati na činjenicu da kao oponenta ima toliko energetski bogatu i značajnu zemlju. Iako zvuči paradoksalno, Iran je prisiljenost na međunarodnu izoliranost nakon revolucije pretvorio u svoj dobitak, za razliku od mnogih drugih zemalja koje u sličnoj situaciji legnu na leđa i dignu sve četiri u zrak, čekajući da netko drugi riješi probleme, poput Bosne i Hercegovine', mišljenja je Dizdarević.

Iransko interno čudo

Govoreći o Iranu kao 'internom čudu', stručnjak za bliskoistočna pitanja ističe da su se i negativni aspekti iz Islamske revolucije, poput tvrdog režima i prenaglašene vjerske komponente, lakše prihvaćali zbog ostvarene ideje o samoodređenju i identitetu koji su olakšali nadvladavanje prisutnih problema.

Prema mišljenju tportalovog sugovornika, osnovni dobitak revolucije leži u činjenici da su Iranci postali svoji na svome, bez utjecaja onih koji su ih kontrolirali i uzimali im bogatstvo, dok im zadržani vlastiti identitet omogućuje da budu snažniji i jedinstveniji nego što to misli Zapad namećući međunarodnu izolaciju.

'Možda najbolju ilustraciju o Iranu i njegovoj budućnosti dala mi je mlada profesorica koju sam upoznao tijekom posjeta toj moćnoj zemlji. Govoreći o desetljećima izolacije, pojasnila mi je kako je desetak godina izolacije od skorojevićke države stare 200 godina za njih tek sekunda. Ogromna je iluzija to da se s Iranom može raditi isto što se radilo s Libijom, Sirijom i ostalima', kazao je Dizdarević. Pritom je zaključio kako će Iran, oslonjen na vlastite snage, opstati jer za to ima potrebnu snagu i nužno samopoštovanje za prevladavanje unutrašnjih razlika.