Krajem 2010. godine srbijanska policija je optužila Ćopića za nezakonito uzimanje hipoteka i izvlačenje kapitala iz nekih poduzeća.

Suština problema je u loše sastavljenim zakonima o privatizaciji i njihovoj nedosljednoj primjeni.

'Privatizacija je opterećena nedorečenim propisima, slabostima, nedostacima i rupama', kaže Vladimir Goati, stručnjak za politiku i ekonomiju i direktor organizacije Transparentnost Srbija.

'Prodane su desetine poduzeća, a da prethodno nisu stvoreni uvjeti kojima se vlasnik obavezuje da odgovorno postupa s kompanijom i njenim uposlenicima.'

Verica Barać, predsjednica Savjeta za borbu protiv korupcije, sličnog je mišljenja: 'To je omogućilo tajkunima i kriminalcima da formalno, kupovinom kompanija, dođu u posjed ogromne imovine.'

Zakon ‘opterećen nedostacima’

Ipak, Verica Barać smatra da je najveći nedostatak sadašnjeg sistema to što ne postoji vanjska kontrola procesa privatizacije.

'Agencija za privatizaciju je državno tijelo oslobođeno svake odgovornosti. Oni kreiraju, provode i kontroliraju proces privatizacije, a njih nitko ne kontrolira', kaže ona.

Branko Pavlović, bivši direktor Agencije za privatizaciju, kaže da je jedan od nedostataka zakona i to što je kupcima omogućeno plaćanje u šest rata, što novim vlasnicima daje dovoljno vremena da rasprodaju imovinu i prije nego okončaju kupovinu.

'Kada jednom dođu do novca (izvlačenjem kapitala), više im ne pada na pamet da isplate ostatak cijene', kaže on. Država je onda primorana uzeti nazad praktično bezvrijednu ljušturu koja je preostala od tvrtke.

Verica Barać i Branko Pavlović kažu da je zakone odobrila Svjetska banka i tvrde da je upravo odatle izvršen pritisak na Srbiju da ubrza proces privatizacije.

'Zakon je rađen po konceptu Svjetske banke i počiva na idejama liberalne ekonomije. Nisu važne ni institucije, ni imovina, ni proces, ni porijeklo novca, važna je samo privatizacija', kaže Verica Barać.

Čovjek koji je sastavio zakon o privatizaciji 2001. godine, Aleksandar Vlahović, nije odgovorio na naše brojne zahtjeve za intervju koje smo dostavljali preko asistenta iz njegove privatne konzultantske kompanije Eki Investment.

‘Izbacivanje’ šefa za privatizaciju

Pavlović je na mjestu direktora Agencije za privatizaciju proveo samo četiri mesnica, od travnja do srpnja 2004. godine.

Na to mjesto ga je postavio Dragan Maršićanin, koji je u to vrijeme bio ministar privrede. Pavlović tvrdi da je smijenjen zbog toga što je pokušao promijeniti način upravljanja Agencijom i suprotstaviti se kriminalu u privatizaciji.

Pavlović kaže da se od trenutka kada je imenovan za direktora Agencije našao pod pritiskom sa svih strana, 'političara, međunarodnih organizacija i domaćih tajkuna'.

Prema njegovim riječima, razni sumnjivi biznismeni su pokušavali doprijeti do njega preko posrednika.

'Tajkuni to rade, pronađu nekoga tko vas poznaje i onda vam taj netko kaže: ‘Ej, Branko, pitao me onaj biznismen bi li izašao na večeru s nama’, a ja bih im odgovarao da ne mogu ići na večeru, ali možemo zakazati sastanak u Agenciji', kaže Pavlović.

Pavlović tvrdi da je odmah smijenjen, zajedno s ministrom privrede koji ga je imenovao, prvi put kada je pokušao obustaviti sumnjivu privatizaciju za koju je bio siguran da uključuje elemente korupcije.

Danas radi kao odvjetnik i savjetnik manjinskih dioničara u kompanijama koje se nalaze u procesu privatizacije.

Situacija nije bolja ni u drugim balkanskim državama, gdje je privatizacija shvaćena kao savršena prilika za sumnjive poslove, kao što se vidi na primjerima iz Bosne, Makedonije i Crne Gore.

U Crnoj Gori je gotovo nemoguće procijeniti nivo korupcije jer su detalji svake prodaje obavijeni velom tajne, budući da država ove podatke ne stavlja na uvid javnosti.

Podgorica je proces privatizacije započela 1997. godine i oko 85 posto tvrtki se sada nalazi u privatnom vlasništvu. Nevladine organizacije tvrde da je u mnogim od ovih poslova bilo ozbiljnih slučajeva korupcije na visokom nivou.

Sasvim je drugačija situacija u Poljskoj, gdje država nije toliko žurila s privatizacijom. U periodu od dva desetljeća nakon tranzicije iz komunizma u kapitalizam, Varšava je razvijala sistem fokusiran na iskorjenjivanje korupcije i organiziranoga kriminala.

Dvadeset godina posle otpočinjanja programa privatizacije, pet posto poljskih kompanija još nije našlo kupca, kaže Ireneuš Jablonski, stručnjak za ekonomiju i član Instituta Adam Smith u Varšavi.

Krzysztof Walenczak, zamjenik ministra u ministarstvu financija koje je nadležno za kontrolu procesa privatizacije, priznaje da se proces odvijao sporo, i dodaje da je ministarstvo ulagalo velike napore da pronađe solidne investitore.

'Kada prodajemo neku kompaniju posjećujemo i po petnaestak različitih zemalja. Odlazimo u svaki financijski centar… imamo vlastite interne službe koje prate potencijalne investitore. Ukoliko imamo bilo kakvih sumnji u pogledu legitimnosti investitora, odmah ih diskvalificiramo', kaže on.

Walenczak kaže da su off-shore kompanije već neko vrijeme isključene iz procesa privatizacije u Poljskoj, jer nije moguće ustanoviti porijeklo njihovog novca.

Za razliku od Srbije i ostalih država na Balkanu, rad ovog ministarstva se odvija pod stalnim nadzorom različitih agencija, uključujući i moćni Centralni ured za borbu protiv korupcije (CBA).

CBA istražuje slučajeve korupcije na najvišem nivou i podnosi izvještaje direktno premijeru.

'Po tome smo jedinstvena agencija u EU, jer jedino naš ured ima takve ovlasti', kaže Pavel Vojtunik, direktor CBA. 'Možemo djelovati kao policija… i koristimo ‘specijalne mjere’ isto kao tajne službe. Imamo pravo provjeravati najviše dužnosnike u Poljskoj.'

CBA također istražuje prodaje izvršene po sumnjivo niskoj cijeni i na taj način iskorjenjuje korupciju i osigurava najveći mogući prihod za državu. Off-shore kompanije uglavnom zaobilaze Poljsku jer ne žele privlačiti pažnju CBA.

'Imali smo jedan takav slučaj s privatizacijom brodogradilišta', kaže Vojtunik. 'Kompanija iz jedne ‘rizične’ zemlje je bila zainteresirana za kupovinu, dok mediji nisu objavili da CBA ispituje slučaj. Odmah su povukli ponudu.'

EU zahtijeva provođenje istrage u Srbiji

U lipnju prošle godine EU je zahtijevala od Srbije da preispita 20 izvršenih privatizacija koje su obavljene protivno pravilima ili se za njih vezuju korupcijske afere.

Da bi zasladila ovu gorku pilulu, EU je vladi Srbije u srpnju odobrila donaciju u iznosu od 2,2 milijuna eura za efikasnije suzbijanje pranja novca.

Vincent Degert, ambasador EU u Srbiji, primjećuje da su zemlje koje se nalaze u procesu tranzicije u kapitalističku ekonomiju izloženije riziku od pranja novca kroz proces privatizacije i naglašava da je situacija naročito zabrinjavajuća na Balkanu.

'Tri do pet posto bruto domaćeg proizvoda potječe od operacija pranja novca (u Srbiji). To predstavlja velik rizik… time se ugrožava neometano funkcioniranje privrede i čitavog društva', kaže on.

Premda se sada mnogi kunu u riješenost Srbije da se suprotstavi kriminalizaciji procesa privatizacije, ima i onih koji nisu uvjereni u spremnost da se nešto zaista poduzme.

Verica Barać, predsjednica Savjeta za borbu protiv korupcije, uopće nije impresionirana i smatra da čak ni pritisci iz EU neće pomoći da se ovdje nešto promijeni.

'Savjet je ukazao na više slučajeva problematičnih privatizacija i dostavio dokumentaciju tužilaštvu, ali dosad nije pokrenuta nijedna istraga', kaže ona.

Lazarević danas sjedi u zatvoru i čeka podizanje optužnica za brojna krivična djela. I dalje je službeno vlasnik sada već uništene tvornice  dijelova za strojeve.

Čovjek kojem je država odobrila da postane vlasnik Mašinoservisa zaradio je tisuće eura rasprodajući sredstva tvrtke i dajući zemlju pod hipoteku. Za to vrijeme mnogi radnici su se primorani snalaziti kako znaju i umiju da bi sastavili kraj s krajem.

Ljudi u Srbiji se pitaju kada će njihovi lideri konačno učiniti nešto da zaštite poduzeća i njihova radna mjesta od beskrupuloznih kriminalaca koje zanima samo brza zarada.

Stevan Dojčinović je novinar iz Beograda. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u saradnji s Balkan Investigative Reporting Network.