Pretpostavljajući da njegova kriminalna prošlost neće predstavljati problem, Lazarević je bacio oko na Mašinoservis, novoprivatiziranu tvornicu dijelova za strojeve u svom rodnom Valjevu, gradu u jugoistočnoj Srbiji.

Pokazalo se da je bio u pravu. Policijski dosje nije predstavljao ni najmanju smetnju. Agencija za privatizaciju Republike Srbije je dala svoje odobrenje u studenome 2005. godine.

Za razliku od drugih bivših komunističkih zemalja koje su ulazile u EU, poput Poljske, Srbija je s velikim zakašnjenjem uvodila kontrole za potencijalne kupce koje trebaju spriječiti mogućnost da kriminalci profitiraju od prodaje državnih poduzeća.

Nepostojanje državne kontrole stvorilo je savršeno okruženje za bujanje kriminalnih radnji, uključujući i nezakonito izvlačenje kapitala i pranje novca.

Razmjeri korupcije i zloupotreba bili su takvi da je Srbija do danas morala poništiti čak 629 od ukupno 2.281 izvršene privatizacije, zbog toga što su novi vlasnici obustavljali proizvodnju, rasprodavali sredstva i uskraćivali radnicima plaće.

Na tisuće radnika u Srbiji su ostale bez posla zbog takvih propusta u postupku privatizacije.

Premda se od potencijalnih kupaca sada zahtijeva da dostave dokaze da nisu bili osuđivani i da se ne nalaze pod istragom, u sistemu i dalje postoje rupe koje kriminalcima omogućuju da profitiraju od prodaje.

Lazarević, koji je uspio pribaviti suglasnost države za kupovinu Mašinoservisa, u međuvremenu je ponovo dospio u zatvor zbog optužbi za iznudu i reketiranje vlasnika barova i restorana Valjevu.

Također je optužen da je naručio ubojstvo svog lokalnog konkurenta u svijetu podzemlja, a uslijedile su i optužnice za utaju poreza, prevaru osiguravajućeg društva i prisvajanje državnog novca.

‘Samo budale pričaju’

Prije dvadesetak godina tvornica Mašinoservis je bila uspješno poduzeće u državnom vlasništvu, s oko 130 zaposlenih u Valjevu, udaljenom oko 100 km od Beograda, te s predstavništvima širom bivše Jugoslavije.

Danas je ulaz u tvornicu zatvoren teškim lancima i lokotom, ali se kroz kapiju može proviriti u dvorište. Tvornička zgrada je napuštena i ruinirana, a prozori na polusrušenim zidovima su polupani.

Mašinoservis na papiru i dalje ima 12 zaposlenih, ali svi oni tvrde da posljednjih devet godina nisu radili niti primali plaću. Lokalno stanovništvo iz okolnih sela koje se nekada izdržavalo radom u tvornici sada je primorano tražiti povremene poslove bilo kakve vrste.

Milivoj Savić, star 60 godina, jedini je radnik koji je imao hrabrosti progovoriti. Dok smo vodili intervju u njihovoj kući u blizini Valjeva njegova supruga je sve vrijeme negodovala i ljutito komentirala: 'Samo budale pričaju.'

Na sam spomen Lazarevićevog imena ljude iz ovog kraja obuzima strah.

Milivoj Savić, poznat i pod nadimkom Bosanac, ne pokazuje strah i kaže da je razgovor s novinarima njegova posljednja šansa. Djelomično paraliziran poslije moždanog udara koji je preživio, nesposoban je za  rad, a nema uvjeta za odlazak u mirovinu jer je Mašinoservis poslije privatizacije obustavio isplatu plaća i mirovinskih doprinosa.

On kaže da je već od prvog Lazarevićevog dolaska u tvornicu bilo jasno da novi vlasnik nema namjeru investirati i pokušati oporaviti tvrtku. Umjesto toga, novi šef je izašao pred zaposlene i rekao im da mogu ići kući.

'Lazarević je rekao: 'Imam vaše brojeve telefona ovdje u poduzeću. Pozvat ću vas ako bude nekog posla.' Međutim, rasprodao je sve strojeve i tamo (u tvornici) ništa nije ostalo', kaže Savić.

Savić je u očajanju otišao k Lazareviću i zamolio ga da mu uplaćuje bar mirovinske doprinose kako bi mogao otići u mirovinu.

'Kako hoćeš da te molim, kao oca, kao Boga, kao šefa? A on je odgovorio: 'Bosanac, imaš godina koliko i moj otac, ja to poštujem, nemoj ništa brinuti', ali novac nije uplatio', kaže Savić.

On je jedini radnik koji je imao hrabrosti stati s Lazarevićem licem u lice.

Trgovina

Lazarević je tvrtku kupio u rujnu 2004. godine, kad je prethodnom vlasniku Vladanu Kruniću isplatio u gotovini 13.000 eura. Dobio je propisno izdanu punomoć kojom je stekao potpunu kontrolu nad poduzećem, dok Agencija za privatizaciju i službeno ne odobri prodaju.

Budući da se sva novoprivatizirana poduzeća i dalje nalaze pod kontrolom države, prodaja se može obaviti jedino uz suglasnost Agencije, koja je u ovom slučaju izdana 15. studenoga 2005. godine.

Mašinoservis je prvobitno privatiziran u prosincu 2002. godine, tako što je tvornica prodana Kruniću za oko 40.000 eura. Krunić kaže da nije uspio pokrenuti proizvodnju i isplatiti radnike, zbog čega su u vrijeme kada je tvrtku prodao Lazareviću svi zaposleni bili u štrajku.

Dok je Krunić još bio vlasnik tvrtke, inspektori Agencije za privatizaciju su dostavili dva izvještaja u kojima se kritizira način upravljanja tvornicom: jedan u listopadu 2003. i jedan u lipnju 2004. godine.

U oba izvještaja se navodi da radnici Mašinoservisa nisu primali plaću još od privatizacije i da je proizvodnja obustavljena, uz upozorenje da će možda trebati tvrtku vratiti pod kontrolu države.

Zanimljivo je da su inspektori ponovo posjetili fabriku pet mjeseci kasnije, tada već u Lazarevićevom vlasništvu, ali ovog puta radnici su se odbijali požaliti na bilo što osim na to da ne dobivaju plaće.

Prema riječima bivšeg vlasnika Krunića i zaposlenih, Lazarević se odmah bacio na izvlačenje kapitala iz Mašinoservisa.

Krunić tvrdi da je Lazarević prodao najvažnije strojeve, vrijedne oko 10.000 eura, već u prvih nekoliko mjeseci po preuzimanju kontrole nad tvornicom.

Prema optužnici koju je podigla porezna uprava, Lazarević je navodno prodao i jednu od tvorničkih zgrada za iznos od 41.000 eura u gotovini. U poreznoj upravi tvrde da nije prijavio prodaju zgrade kako bi izbjegao plaćanje poreza.

BIRN je došao do dokumenata koji pokazuju da je Lazarević stavio tvorničko zemljište pod hipoteku, ali još nije utvrđeno kada je to točno uradio niti kolik iznos je na osnovi te hipoteke pribavio.

Lazarević nije direktno komentirao ove optužbe niti svoje vlasništvo u Mašinoservisu, ali njegov odvjetnik Miodrag Đuričić izjavio je za BIRN da 'nema dokaza protiv njega'.

U vezi s Lazarevićevim vođenjem poduzeća, Đuričić je izjavio da su problemi s proizvodnjom i administrativni problemi bili prisutni i prije nego što je njegov klijent stekao vlasništvo nad tvrtkom.

Lazarevićev ekstremni postupak svakako nije jedinstven u Srbiji. U pitanju je jedno od nekoliko tisuća malih poduzeća koja je država prodala, a od kojih su mnoga bila žrtve nezakonitog izvlačenja kapitala i drugih kriminalnih radnji.

Na taj način je velik broj stanovnika Srbije ostao bez posla, pa je u zemlji stopa nezaposlenosti 2010. godine dosegla 20 posto. Očekuje se da će s novim udarima globalne recesije broj nezaposlenih u Srbiji nastaviti rasti.

Proces privatizacije u Srbiji nije završen, a prema podacima Agencije za privatizaciju, ostalo je za prodaju još 435 tvrtki.

Lažni dokumenti lažnih kupaca

I pored uvođenja oštrijih mjera koje bi trebale onemogućiti kriminalce u pokušajima da iskoriste privatizaciju za pranje novca ili druge nezakonite poslove, sistem je i dalje podložan zloupotrebama.

Iako se od 2008. godine od kupaca traži da dostave potvrde iz policije i suda da nisu pod istragom i da nisu bili osuđivani, kriminalci i dalje pronalaze načine kako da prevare sistem.

Neki od kupaca koriste zastupnike koji nemaju kriminalnu prošlost, mnogi dostavljaju ponude preko off-shore kompanija, a ima i onih koji jednostavno falsificiraju dokumente.

'Ako netko donese krivotvorenu potvrdu, kako ja mogu znati da je dokument krivotvoren? To je krivično djelo, netko drugi bi to morao ispitati', kaže Dušan Belanović, direktor centra za komunikaciju pri Agenciji za privatizaciju.

Upitan zašto dokumente ne dostavljaju policiji na provjeru, Belanović odgovara da Agencija nema dovoljno ljudi za provjere takve vrste.

Također, Srbija ne može utvrditi točno porijeklo novca koji se koristi za kupovinu tvrtki preko off-shore kompanija.

Darko Šarić, koji se trenutno nalazi u bijegu, optužen je od strane srpskih vlasti 2010. godine zbog sumnji da je organizirao međunarodnu mrežu za šverc droge za koju se vjeruje da je prokrijumčarila u Europu oko 3,5 tona kokaina i da je kroz proces privatizacije u Srbiji oprala oko 30 milijuna eura.

Dokumenti pribavljeni iz državnog tužilaštva i poslovnih registara u SAD-u i Srbiji pokazuju da je Šarić uspijevao kupovati poduzeća u Srbiji preko off-shore kompanija registriranih u državi Delaware u SAD-u.

Budući da Agencija za privatizaciju nije pokušavala utvrditi porijeklo novca off-shore kompanija, smatra se da je Šarić na ovaj način mogao oprati milijune eura stečenih na nezakonit način...

NASTAVAK PROČITAJTE OVDJE:
Zločinačke organizacije i privatizacija u Srbiji (2. dio)