U vojnim krugovima sve se češće postavlja pitanje znaju li pravosudni i policijski organi kakav uopće dokument traže kada se spominje famozna potraga za topničkim dnevnicima? Svi redom, od premijerke Jadranke Kosor pa do ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, govore o topničkim dnevnicima kao 'pravnim dokumentima' s pečatima, zaglavljima i svime što klasični pravni dokumenti imaju
Međutim, vojna terminologija je vrlo jasno definirala što su to topnički dnevnici i oni nisu pravni dokumenti ili spisi. Čemu služe topnički dnevnici? Topničke dnevnike vode stručne osobe, specijalizirane u topničkoj vještini, a na temelju tih dnevnika može se steći uvid u obavljeno artiljerijsko gađanje, dakle u upotrijebljeno oružje, streljivo, postrojbu, cilj, mjesto i odgovornu osobu koja je izvršila gađanje.
U cijeloj priči oko potrage za dnevnicima ključan je detalj to što Ministarstvo obrane nikada nije izdalo naputak o eventualnoj primjeni pravila bivše JNA, jer da su ista primijenjena, na temelju njih bi se u vrijeme Domovinskog rata vodili topnički dnevnici te osnovala učilišta za obuku topničkog kadra.
Topnički dnevnici koje je koristila JNA su zapravo tablice pripremljenih vatri koje neupućeni brkaju sa zapisnikom o artiljerijskom gađanju. Tablica pripremljenih vatri je dokument kojim se samo planira borbeno djelovanje, ali kao takav uopće ne mora biti primijenjen na bojištu.
S druge strane, zapisnik o artiljerijskom gađanju prikaz je ostvarenog djelovanja topništva. Kada je riječ o bilježenju topničkoga gađanja, onda se misli na tri povezana zapisa o istome predmetu: zapisniku izvršitelja gađanja, zapisniku računarskog odjela bitnice i zapisniku o artiljerijskom gađanju na paljbenom položaju.
Na temelju navedenih dokumenata sastavlja se izvještaj o djelovanju na ciljevima i utrošku ciljeva. I sama situacija koja je vladala na bojištu ide u prilog činjenici da topnički dnevnici ne postoje. Naime, poznato je da na većini topničkih cijevi, koje je HV zarobio u Domovinskom ratu, nije bilo ciljničkih sprava. HV nije raspolagao ni laserskim daljinomjerima, meteostanicama, a još manje rezervnim dijelovima.
Ima puno zapisa u artiljeriji, od topografskih i logističkih do meteoroloških i radarskih. Postavlja se pitanje predstavlja li to za Vladu i vojni vrh moguće priznanje da u vrijeme Domovinskog rata HV jednostavno nije imao stručne kadrove za vođenje topničkih dnevnika, kao što nisu ni postojala topnička pravila?
U posljednjoj akciji 'obavijesni razgovori' obavljeni su sa 25 osoba. Neke od njih je prošli tjedan spominjao i umirovljeni brigadir Roko Mijić na dokaznom postupku na Općinskom sudu, kojeg Državno odvjetništvo tereti za prikrivanje vojne arhivske građe. Mijić je za Domovinskog rata bio jedan od zapovjednika u drniškoj 142. brigadi i za vrijeme akcije Oluja načelnik stožera i zamjenik zapovjednika Operativne grupe Sinj Ante Kotromanovića.
Zanimljivo je da je na suđenju Roku Mijiću svjedočio i bivši ravnatelj Središnjice vojnog arhiva Branko Mihaljević iz čijeg izlaganja se dalo zaključiti da se s dokumentima dugo nije postupalo po principima struke, kao i da sva građa koja je stigla u kutijama od 'stvaratelja' (vojnih postrojbi, zapovjedništva operativnih zona itd.) još nije u cijelosti pregledana. I Roku Mijiću je prije suđenja, među ostalim, oduzet osobni dnevnik koji je vodio i u kojem ima i njegovih pjesama.
Kako izgledaju, ako nešto slično postoji, traženi topnički dnevnici, zapravo se ne zna i ne treba isključiti mogućnost da se i sada, neprepoznati, nalaze u Središnjem vojnom arhivu.
