‘Da, ljudi hodaju po prostorima nekadašnjih groblja. Jesu li kosti i dalje na nekim lokacijama? Nikad ne znate jesu li sve izmještene. Imate situaciju da će možda netko jednog dana - kada se, recimo, krene opet kopati na Britancu - naletjeti na poneku kost. Ima i lokacija na kojima su još uvijek kosti pokojnika’, kaže nam Boris Mašić koji je smrt ‘apsolvirao’ uz Slavka Šterka kao koautor izložbe Muzeja grada Zagreba iz 2011.

'Prije nego je 1873. otvoren Mirogoj, nije postojalo jedno gradsko groblje. Ukapalo se obično uz crkve ili nešto dalje, na slobodnim ledinama. Dio tih groblja zatvoren je znatno prije kraja 19. stoljeća, no većina ih je posljednje ukope vršila upravo tih godina na pragu 20. stoljeća', kaže nam Mašić, s kojim smo razgovarali u Muzeju grada Zagreba, a otkrio nam je brojne detalje o starim zagrebačkim grobljima i pogrebnim običajima.

'Zavod za sjajne pogrebe'

Kako i danas, smrt odražava materijalni i društveni status pojedinca. Ugledni Zagrepčani pokapali su se na Jurjevskom groblju, oni s druge strane društvene ljestvice na Bogečkom groblju.

Većina običaja vezanih za smrt, posebno za sprovode, i danas se zadržala. Recimo, zašto na blagdan Svih svetih nosimo krizanteme na groblje, pitanje je na koje postoji posve logičan odgovor. Kao što je nekoć voće bilo dostupno samo u doba kada zrije, tako je bilo i s cvijećem. Krizantema cvate upravo u ovo doba, krajem listopada, a u narodu se zbog toga zove i jesenčica. Izdržljiva je na hladnoću, a i njezino simbolično značenje ima veze sa simbolikom smrti - pobjeda svjetla nad tamom.

Stoga su i stari Zagrepčani u 18. i 19. stoljeću na grobove nosili najvjerojatnije upravo cvijeće koje i mi danas nosimo. U to doba postojale su cvjećarnice koje su se bavile i uređenjem grobova, a oni dubljeg džepa mogli su se obratiti Zavodu za sjajne pogrebe ako su za svoje pokojnike željeli ‘najsjajnije gala sprovode’ s kićenom kočijom.

Rimski grobovi na križanju Držićeve i Vukovarske, Borongaju, Maksimiru...

Mašić, po struci arheolog, objašnjava nam kako današnji Zagreb leži na grobovima koji datiraju još iz pretkršćanskih razdoblja. Pa tako, kada čekate u prometnom čepu na uglu Vukovarske i Držićeve, zamislite kako je tu negdje pod vašim automobilom bila rimska nekropola (grad mrtvih) te da je na tom mjestu 1958. nađeno šest grobova iz rimskog razdoblja.

Nekropole su bile i na Borongaju, križanju Savske i Vukovarske te u Maksimiru. Nešto mlađi grobovi iz ranog srednjovjekovlja (8. stoljeće) nađeni su na Krugama.

Sva groblja u centru Zagreba

No kako se kasnije Zagreb zaokružio na brežuljcima Gradec i Kaptol, ostala stara groblja smještena su u najužem centru današnjeg grada.

Trg ispred zagrebačke katedrale, na čijem je mjestu u srednjem vijeku stajala crkva sv. Emerika, prepun je kostiju. Prvi nalazi iskopani su početkom 20. stoljeća, no kasnijih godina, kada god su izvođeni komunalni radovi (1936., 1979. i 2004.), nađeni su novi kosturni ostaci pokojnika.

Tek stotinjak metara dalje - novo grobište. Tijekom izgradnje tržnice Dolac krajem 20-ih godina prošlog stoljeća nađene su ljudske kosti iz grobova koji pripadaju obližnjoj crkvi sv. Marije.

Nešto malo sjevernije, na Opatovini, oko crkve sv. Franje, 2002. godine otkriveno je novovjekovno i srednjovjekovno groblje. Tamo se ukapalo od 14. pa do 16. stoljeća te je na samo 30 četvornih metara evidentirano 167 grobova. Pretpostavlja se da ih ima puno više, napominje nam Mašić kroz razgovor.

Ako idemo dalje prema sjeveru, dolazimo do crkve sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi. Danas prekrasan vrt koji okružuje crkvu stoljećima ranije služio je kao groblje. U crkvi je bila i podzemna kosturnica sve do 1912., kada je zazidana, kosti pokojnika preseljene su na Mirogoj, a groblje oko crkve preuređeno je u vrt.

Na današnjoj Gupčevoj zvijezdi bilo je pak groblje uz kapelu sv. Tome, a kasnije i Vojničko groblje. Riječ je o lokaciji prema Radićevom šetalištu, kod Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević. Kapele sv. Tome danas nema, a nema ni groblja, zatvorenog 1879.

Priča o životu i smrti simbolički je zaokružena u Petrovoj ulici. Na mjestu današnjeg rodilišta bilo je groblje obližnje crkve sv. Petra, kraj kojeg je u 19. stoljeću niknulo i židovsko groblje. S ukopima se stalo 1879., kada je groblje zatvoreno, a 1913. svi su grobovi izmješteni na Mirogoj kako bi se na tom mjestu gradilo novo rodilište. Ondje su bili pokopani roditelji i brat Augusta Šenoe te ilirac Dragutin Rakovac.

Za gradsku sirotinju bilo je Bogečko groblje. Nalazilo se u današnjoj Vinogradskoj ulici, a otvoreno je najvjerojatnije krajem 18. stojeća, do kada su gradski bogeci pokapani na Rokovom groblju. Sabiralište umrlih bilo je u bolnici milosrdne braće, u gradskoj ubožnici ili pak po prigradskim siromaškim kućicama. Tijela su prevožena širokim seljačkim kolima te su bacana u već iskopanu široku jamu i zalivena vapnom da se suzbije miris truleži. Nekoliko bi dana u istu grobnicu slagali mrtve i tek onda sve zasipali zemljom. Ti su grobovi bili neoznačeni. Bogečko groblje zatvoreno je 1894., kada je na tom mjestu izgrađena Bolnica Sestara milosrdnica, koja na istom mjestu stoji i danas.

Od same izgradnje kapele sv. Roka 1655. na današnjem Rokovu perivoju nalazilo se groblje. Najprije za siromahe, a potom i za imućnije građane starog Zagreba. Ondje je bilo uređeno početkom 19. stoljeća i prvo zagrebačko židovsko groblje, a na njemu je bio pokopan prvi zagrebački rabin. Nakon 1865. groblje je, prema izvorima, ‘prepušteno stoci s obližnjih imanja’. Zatvoreno je 1877.

Groblje oko kapele sv. Jurja u Jurjevskoj ulici jedino je na kojem se danas mogu vidjeti stari nadgrobni spomenici. Spominje se 1622. i na njemu su pokapana zagrebačka gospoda čije su kosti nakon zatvaranja 1876. preseljene na Mirogoj, a poneki nadgrobni spomenici bili su ugrađeni u današnji podzid Vrazova šetališta na Gornjem gradu.

Na zapadnom dijelu današnjeg Britanskog trga prema Pantovčaku bilo je pravoslavno groblje. Kada je ustanovljena pravoslavna vjerska općina krajem 18. stoljeća u Zagrebu, na licitaciji je kupila crkvu sv. Margarete na današnjem Cvjetnom trgu te pripadajuće zemljište na kojem je nastalo groblje. Zatvoreno je 1877., a posmrtni ostaci preneseni su na Mirogoj 1910. Prethodno je i uz crkvu sv. Margarete bilo katoličko groblje.

Na Gornjem gradu život i smrt također su išli ruku pod ruku. Na Trgu svetog Marka tik uz istoimenu crkvu u srednjem vijeku bilo je aktivno groblje i poznati Markov sajam, otkriva Mašić. Iako je crkva sagrađena u 13. stoljeću, oko nje su bili grobovi koji su stariji od nje same. Tijekom arheoloških istraživanja 2006. i 2007. otkrivena su 34 groba ispred južnog i zapadnog pročelja. Prosječna starost pokojnica bila je 35,9 godina, a pokojnika 43,1 godinu.

Analizom starosti kostiju ustanovljeno je kako je ukapanje pokojnika oko crkve započelo još u 12. stoljeću i vršilo se sve do 15. stoljeća, kada je otvoreno novo groblje na Gradecu – u današnjem parku Grič. Tamo je pak nedavnim arheološkim istraživanjima pronađeno 225 grobova. Pokapanja na toj lokaciji počela su 1473. godine, a prestala su oko 1620., kada se otvaraju Jurjevo i groblje sv. Roka.

Obližnji dominikanski samostan i groblje preuzimaju početkom 17. stoljeća kapucini, kao i crkvicu Blažene Djevice Marije, koja je danas uklopljena u zgradu Državnog hidrometeorološkog zavoda. Ispod crkvice nalazile su se kripte s pokojnicima.

Na zapadnom dijelu Zagreba postoji i nešto novije, Ludničko groblje. Za vrijeme prvog ravnatelja Ivana Rohačeka Psihijatrijska bolnica Vapče 1889. kupuje parcelu na Oranicama za Ludničko groblje. Prva pokojnica koja je ondje ukopana bila je ravnateljeva duševno bolesna kći. Na groblju su pokapani štićenici psihijatrijske bolnice, njezini zaposlenici, ali i lokalno stanovništvo Vrapča i Kustošije. Oko 1960. groblje se predaje u nadležnost Općine Susedgrad i tada počinje njegova devastacija. Sredinom 20. stoljeća tamo su bile oko tri tisuće grobova, a posljednji pogreb održan je 1977. Na tom je groblju bila sahranjena i hrvatska slikarica Slava Raškaj, a ekshumirana je prije 20-ak godina i njezini su posmrtni ostaci prebačeni u Ozalj.

Groblje je danas zapušteno, na jednom dijelu se odlaže otpad, a na sjevernoj granici niknule su zgrade. Pojedini nadgrobni spomenici iz žbunja izniknu tek nakon čišćenja i obrezivanja pred Uskrs i blagdan Svih svetih.

Samoubojice na rub ili izvan groblja

Oni koji nisu zaslužili biti unutar groblja, poput samoubojica, čedoubojica i krivovjeraca, bili su pokopani uz njihovu granicu. 'Tako je supruga arhitekta Bartola Felbingera, Josipa Felbinger, koja je izvršila samoubojstvo 1813. popivši veliku količinu arsena, bila pokopana bez crkvenog obreda u kutu groblja sv. Jurja. Njezina braća sumnjala su u to te je gradski magistrat podrobno istraživao njezinu smrt', otkriva nam Mašić još jednu zanimljivost.

Jeziv pronalazak na Gradecu

U katalogu izložbe 'Mors porta vitae' spominje se i jeziv pronalazak kosti tek rođenog djeteta. Naime, 1994. tijekom obnove nekadašnjeg samostana klarisa, u kojem je danas smješten Muzej grada Zagreba, na dubini od dva metra nađen je lonac s kostima novorođenčeta. Riječ je o podrumskom dijelu objekta srušenog u 15. stoljeću, prije nego što je samostan sagrađen, ističe Mašić, koji je i sam prisustvovao nalazu.

S obzirom na to da je riječ o rubnom dijelu tadašnjeg Gradeca, na kojem su postojale lončarske jame i jame za štavljenje kože, stanovnica Gradeca mogla se neprimjetno riješiti neželjenog djeteta. Mašić kaže da je nađen zapis o izvjesnoj Dori, stanovnici Gradeca osuđenoj zbog čedomorstva krajem 15. stoljeća, no ne možemo znati je li ispod Muzeja grada Zagreba nađeno upravo njezino dijete.

'Sve bolno guramo od sebe'

Pitamo ga je li zaokupljenost smrću tijekom rada na izložbi utjecala na njegovu percepciju kraja života.

‘Da, utjecala je na mene. Zapravo cijela poruka toga je da je smrt nekoć bila sastavni dio života, a da smo sad u hedonističkom društvu, u kojem sve što je bolno guramo od sebe. Nekad su ljudi proživljavali smrt u okviru životne zajednice. Nedugo nakon izložbe umrla mi je baka i bilo mi je neizrecivo drago što sam bio pokraj nje. Nekako me to produhovilo’, iskreno će, a kroz smijeh dodaje da je arheolog i da su mu pokojnici posao.

Kako bi dočarao to koliko su on i njegov kolega, koautor izložbe Slavko Šterk, ušli u tu problematiku, prisjeća se jedne kasne večeri kada su u muzeju sklapali posljednji mozaik izložbe.

'Slavko je rekao: 'Kad umrem i odem gore, mene će svi ovi ljudi koje spominjemo na izložbi poznavati jer ja njih sve poznajem. Oni će samo reći - bok, Slavek, stigao si!', prisjeća se Mašić.

A što se tiče moralnih dilema oko toga je li u redu otkopavati nečije posljednje počivalište i izlagati ga u muzeju, kaže kako je jedna profesorica, istinska vjernica, još za vrijeme njegova studija govorila: 'Ako imate moralne dileme, nemojte se baviti poslom arheologa.'