Slučajnosti te vrste se uvijek čine nevjerojatnim, a opet potpuno očekivanim – na drugom kraju svijeta, u snježnim planinama Utaha, na poznatom američkom festivalu Sundance jednu od nagrada dobio je film 'Krugovi' srbijanskog redatelja Srdana Golubovića. 'Krugovi ' su nagrađeni posebnom nagradom žirija za 'posebnu umjetničku viziju' u kategoriji svjetskog filma, a jedan od koproducenata ovog filmskog djela je i Propeler film iz Hrvatske, dok se među glavnim glumcima nalazi i Leon Lučev. No što je to toliko fasciniralo američki žiri u vezi s 'Krugovima' koji će pak u veljači biti prikazani na Berlinaleu?

Odgovor se sastoji ponajviše u jednom imenu: Srđan Aleksić. Riječ je o čovjeku koji više nije živ, ali ga je njegovo junaštvo učinilo besmrtnim, toliko da inspirira filmove, eseje, spomenike, novinske tekstove i divljenje diljem svijeta, pa zapravo i nije čudno što je film posvećen njemu baš u vrijeme 20-godišnjice njegove tragične smrti oduševio ljude tisuće kilometara udaljene od Trebinja i prostora bivše Jugoslavije, kojima krvavi ratovi njenog raspada nisu pretjerano važni.

Srđan Aleksić je 21. siječnja 1993. na trebinjskoj tržnici naletio na mučan prizor – pijane rezerviste Vojske Republike Srpske, odnosno vojske zločinca Ratka Mladića, koji su nasumično legitimirali ljude, a kad su došli do Bošnjaka Alena Glavovića, krenulo je brutalno i neljudsko premlaćivanje. Svi su okolo stajali i gledali, nitko nije ni prstom pomaknuo u obranu svojeg sugrađanina bošnjačke nacionalnosti i disperzija odgovornosti bi bila konačna da tu nije bilo Srđana Aleksića, koji je skočio braniti svojeg susjeda i prijatelja. Četiri pijane i nacionalizmom zadojene zvijeri su se onda okrenule prema njemu te ga premlatile toliko da je Srđan završio u komi, ali je zato Alen uspio pobjeći i kasnije emigrirati na Zapad, gdje i danas živi.

Srđan Aleksić umro je 27. siječnja 1993, nakon nekoliko dana provedenih u komi, žrtvujući vlastiti život kako bi spasio tuđi. Iako bi to u osnovi trebalo biti nevažno, Srđan je bio Srbin koji se založio za Bošnjaka u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini koji je i vođen s ciljem da se narodi međusobno zamrze toliko da više ne vide ljudskost u drugom, a izgube je u sebi, što je nažalost u velikoj mjeri i uspjelo. Herojski je čin Srđana Aleksića i negacija svega što predstavlja Republika Srpska, čiji su vojnici htjeli ubiti civila Alena Glavovića isključivo zato što je Bošnjak, a ubili su Srđana samo zato što njemu takva računica nije bila ljudski prihvatljiva. Slično se na osmrtnici za svojeg sina oglasio i otac Rade, koji je napisao kako je Srđan Aleksić 'umro vršeći svoju ljudsku dužnost', na koju su mnogi – neovisno o tome jesu li bili na napadnutoj ili obrambenoj strani ratova devedesetih – itekako zaboravili.

Ubojice Srđana Aleksića na suđenju su dobile ne baš velike kazne, te su trojica od njih odavno slobodni ljudi, dok je četvrti poginuo tijekom rata, na bojišnici. Suđenje je održano u takvoj atmosferi da je odvjetnik jednog od ubojica izjavio kako je Srđan zaslužio to što mu se dogodilo 'jer je branio baliju'. Nema podataka da je ukoren zbog nepoštivanja suda zbog takve izjave jer sud Republike Srpske tada u njoj očito nije vidio neki veliki problem.

U međuvremenu je krenula i bizarna politička manipulacija sjećanjem na herojsko djelo Srđana Aleksića, kojega je posthumno odlikovao i aktualni predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čovjek koji danas verbalno nastavlja politiku četvorice Srđanovih ubojica te svako malo negira genocid u Srebrenici. Odlikovanje je Srđanovom ocu dao i bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, koji se ekstenzivno grlio s Dodikom, a obojica su iskazala namjernu sljepoću prema činjenici da je čin Srđana Aleksića direktna negacija svega što Republika Srpska predstavlja, dok su njegove ubojice bile službena i brutalna politika te tvorevine.

Ali sve to ne može zasjeniti herojstvo Srđana Aleksića, juniorskog prvaka u plivanju, amaterskog glumca, sina i brata te ponajviše Čovjeka, koji je ubijen u 26. godini života jer je 'vršio svoju ljudsku dužnost', dok su drugi izabrali svoje neljudske, nacionalističke mitomanije.