Što sam starija, to više cijenim sve ono za što sam kao 'gradska djevojka' bila uskraćena. Kućica u cvijeću, životinjice u njoj i oko nje, plodovi iz vlastitog vrta, svježi povjetarac, ali ponajviše state of mind koji je u dosluhu s prirodom. Um koji od prirode uzima, ali istovremeno i daje. Danas je malo onih koji imaju privilegiju živjeti u takvom habitusu i istovremeno istinski uživati u njemu. Uspjela je u tome Zrinka Barbarić, 30-godišnja talentirana umjetnica poljičkog podrijetla, koja me nedavno ugostila u svom ateljeu u Žrnovnici pored Splita, koji je među rijetkima u Hrvatskoj namjenski projektiran za tu svrhu.

MK: To je zanimljiv podatak. Rijedak je slučaj, osim kod Murtića i Meštrovića (barem koliko ja znam), da je prostor izgrađen s namjerom da bude umjetnički atelje?

Zrinka: Moj atelje je spomenik roditeljske ljubavi. Ni majka ni otac nisu umjetnički obrazovani, ali su primjer kako se zbog bezuvjetne ljubavi izlazi iz okvira vlastitih shvaćanja.

MK: Dok su tvoji vršnjaci iznajmljivali stanove i skupo plaćali rente u Splitu, Zagrebu, Berlinu i sl. ti si ostala vjerna domu u kojem si odrasla i koji te na neki način odredio, ponajviše kao umjetnicu. Kako je tekao taj razvoj?

Zrinka: Dosta je mojih vršnjaka i kolega tražeći sebe napustilo rodni kraj i onda su se negdje u Berlinu ili Londonu izmiješali s onima koji su kao i oni sami. I na kraju su svi jednako drugačiji. Ne mislim da sam, u usporedbi s njima, bila zakinuta za bilo što. Imala sam i imam mogućnost gledati iste filmove, slušati istu glazbu i čitati iste knjige kao oni. Svakako treba puno hrabrosti za napustiti dom, ali treba je još više za ostati. Posebno ako želite pomicati granice.

MK: Kako ti je bilo odrastati u zabačenoj sredini kao što je Žrnovnica?

Zrinka: Dok su prijateljice iz razreda muku mučile nagovarajući roditelje da udome psa, mene je kući čekao mali zoo. To mi je bilo uvijek dovoljno.

MK: Koji je benefit života u maloj sredini, a koje su mane?

Zrinka: Ako pričamo u kontekstu Hrvatske, onda nema mane. Nisam pretjerano socijalan tip tako da mi na selu ništa ne nedostaje. Kava s mamom u vrtu mi je uvijek draža opcija od gradskih kafića.

MK: Kad si osjetila da je umjetnost tvoj poziv?

Zrinka: Nisam bila tipična djevojčica koja je sate provodila crtajući i već tada znala da će postati slikarica. Osjećaji, motivi i težnje su ostali isti, ali sam naziv je bilo teško verbalizirati u ranoj dobi. Primjerice, do 12. godine sam željela biti odvjetnica, sada mogu razlučiti da je to bila samo moja potreba da zaštitim ono u što vjerujem, što smatram pravednim i istinitim. Kada sam osvijestila to da želim biti umjetnica, prva želja mi je bila da budem književnica.

MK: Priroda u kojoj si odrasla ti je zapravo najveća inspiracija. Ipak, atipično za malu curicu, još od djetinjstva su tvoju pažnju zaokupili kukci, ličinke, paukove mreže i sl. I danas su tvoji interesi nepromijenjeni o čemu najbolje svjedoči tvoja izložba Metamorfoza koja je ne tako davno postavljena u Laubi u Zagrebu. Što je sve prethodilo izložbi? Opiši nam proces stvaranja.

Zrinka: Samom činu izrade skulptura predhode dva koraka. Prvi je odabir materijala, branje cvijeća, skupljanje kukaca ili pak praćenje stupnjeva raspadanja ostataka neke uginule životinje. To je znanstveni dio u kojem skupljam informacije, apsorbiram, istražujem i donosim zaključke. Zatim kreće meditativni i meni omiljeni dio, onaj u kojem sam svoj na svome - slikanje recepata. Svaka skluptura koju izradim ima jedinstven sastav koji je zapisan u obliku akvarela. Treći dio je sama izrada skulpture i to je najmučniji, često najprljaviji dio procesa. Onaj u kojem izlazim iz zone ugode da bih stvorila nešto novo. Naravno, ovdje je opisan samo onaj romantični dio posla umjetnika.

MK: Nije na odmet naglasiti da prilikom stvaranja ove, ali i drugih tvojih izložbi, nijedna životinja nije stradala nasilnom smrću.

Zrinka: Jedino što mogu garantirati je da nijedna životinja nije stradala ljudskom rukom. Svi kukci i životinje s kojima radim pronađeni su u mom ateljeu ili vrtu. Razlozi njihove smrti često su mi nepoznati, osim kad su poklon mog mačka Andyja. Miševi, štakori, gušterice i ptice koje mi Andy donosi kao znakove pažnje, postaju dio umjetničkog djela. Andy je moja desna ruka.

MK: Što si kroz taj proces stvaranja htjela dokazati sebi i drugima? Jesi li uspjela u svojim nastojanjima?

Zrinka: Kad uspijem u svojim nastojanjima prestat ću stvarati. Nadam se da ću umrijeti prije nego se to dogodi.

MK: Jedan od najrasprostranjenijih strahova među ljudskim rodom je strah od smrti. Ti si u jednom intervjuu izjavila da ti je sve manje odbojna misao da ćeš jednog dana biti hrana nekom stablu. Pomicanjem granica često uspijevamo prevladati vlastite strahove. Je li to strah koji su uspjela prevladati? Koji je ostao tvoj najveći strah, čega se užasavaš?

Zrinka: Iako nije popularno citirati Bibliju i pozivati se na kršćanstvo, moram istaknuti primjer Krista koji se bojao umrijeti. Mislim da je to jedan od najdivnijih primjera kako je u redu osjećati strah. Ja se užasavam ljudi koji se ne suočavaju sa strahovima. Isto tako se užasavam i društva koje uči da se jedan spol boji svega, a drugom brani da se boji ičega.

MK: Ipak je priznanje vrlo važna komponenta svakog stvaranja. Bojiš li se da možda jednog dana nećeš biti priznata umjetnica? Vjeruješ li u onu da se veliki trud i odricanje uvijek isplate?

Zrinka: Da mi priznanje nije bitno ne bih radila izložbe, a strah od neuspjeha je ono što me motivira. Pravda u ovozemaljskom ne postoji, ali kajanje itekako postoji.

MK: Što je tvoj neki krajnji cilj u profesionalnom smislu? Postoji li neka određena galerija u kojoj bi izlagala?

Zrinka: San mi je da netko sjedne na avion da bi došao na moju izložbu u Žrnovnici. Znam da ću biti zadovoljna s mjestom na koje me život doveo kada to napravim.

MK: Svjedoci smo činjenice da, bilo kojim poslom se bavio, moraš biti infiltriran u scenu, što nerijetko uključuje minglanje po eventima, upoznavanje 'uspješnijih' od sebe i sl. Koliko se to može preslikati na umjetničke krugove u Hrvatskoj? Kako gledaš na to? Misliš li da bi te bolje percipirali da živiš u nekom velikom gradu? Pada li ti na pamet preseljenje u veću sredinu?

Zrinka: Iako veliča individualnost, umjetnost kao i sva područja ima svoje predrasude, klišeje i ladice. Od umjetnika se očekuje da bude skitnica, stanovnik svijeta, da ima veliku mailing listu. Ja nisam stanovnik svijeta, prvenstveno jer bih na taj način negirala svoj rad. U fazi kad još gradim svoje ime, to što nisam socijalan tip svakako mi usporava napredak, ali prebacivanjem fokusa na kvalitetu i dosljednost rada vjerujem kako sam dugoročno na ispravnom putu. Nikad se ne bih selila u gradiće poput Splita ili Zagreba, previše bih izgubila, a premalo dobila. Kad bih selila odabrala bih neki megagrad poput Tokija ili New Yorka. Preselila bih samo ako bi mi posao to zahtijevao, a s obzirom na to da je moj rad ovisan o mjestu na kojem živim i odakle dolazim, taj scenarij mi se ne čini moguć.

MK: U kakvom je stanju hrvatska umjetnička scena danas?

Zrinka: Previše sam subjektivna da bih odgovarala na ovo pitanje.

MK: Kako se može živjeti od umjetnosti kojom se ti baviš? Nije da baš slikaš klasične motive koje bi mase kupovale.

Zrinka: Kao sve prave ljubavi, i svaka je prava umjetnost tragična. Ipak, činjenicu da se radovi ne prodaju ne treba koristiti kao alibi za opći nerad. Imam tu sreću da trenutno radim i druge poslove koji mi plaćaju račune, a zbog kojih ne kompromitiram sam umjetnički proces.

MK: Imaš vrlo osebujan stil odijevanja. Može li se to okarakterizirati kao interes za modu ili svojevrsni bunt?

Zrinka: Obožavam modu i ne smatram se nimalo površnom kada kažem da mi je važno kako sam ja, a i ljudi oko mene, odjeveni. Odjeća priča o osobi čak i onda kada je u sukobu s istinom. Primjerice, miljarder u potrošenoj majici može biti jako zanimljiv, dok je njegova supruga koja ne radi ništa, a markirana je od glave do pete - ogavna.

MK: Potječeš iz tradiconalne obitelji koja je duboko ukorijenjena u sport. Baviš li se kakvom aktivnošću?

Zrinka: Jako sam zahvalna na sportskom, ali i vojnom duhu u kojem sam odrastala. Odrastanje uz oca pukovnika naučilo me radnim navikama, disciplini i časti. Iako, kako kažeš, potječem iz tradicionalne obitelji, nikada nisam odgajana uz podjelu muško-žensko. Otac me redovito vodio u lov i ribolov, 'na balun', učio pucati iz oružja. Kada živite uz rijeku, ispod planine i okruženi s tri brda, nemate puno izbora; sport je sastavni dio života.

MK: Završila si srednju Školu likovnih umjetnosti u Splitu u kojoj si danas redoviti profesor. Kakvi su novi klinci? Ima li potencijalnih umjetnika?

Zrinka: Često čujem pritužbe na 'današnju mladež' i jednako toliko često se zapitam živim li u nekom paralelnom univerzumu ili našu školu zaista upisuju hipersenzibilna djeca. Da nemam svakodnevni doticaj s tim strašnim novim klincima, možda bih se bojala starenja, toga da me u stopu prati netko mlađi, bolji, ljepši i pametniji. Na kraju dana sam im zahvalna jer mi pokazuju svoje slabosti i zbog toga zaista želim da su bolji, ljepši i pametniji. U toj dobi je teško prognozirati hoće li netko biti umjetnik - ja sam fokusirana na to da zavole umjetnost. Ako sutra budu blagajnice ili konobari – razumijevanje umjetnosti i ljubav prema istoj zasigurno će im obogatiti život.

MK: Malo ljudi zna da si upravo ti najzaslužnija za vizualni identitet najboljeg kluba u gradu, a i šire - Judinog drva, ali i Judinog Pazaara. Kako nastaju spomenuti vizuali?

Zrinka: Mislim da su vizuali za Judino drvo jedinstveni jer su zapravo skenovi originala koje izrađujem u svom ateljeu na tjednoj bazi. Osim cvijeća, ponekog kukca i rukom ispisanih slova, skeniram i predhodno isprintane slike izvođača. Ništa ne fejkam, sve radim analogno. Postoje neki detalji koje možda nitko ne primjeti, a meni su važni kao znak pažnje prema mjestu koje je puno više od kluba. Primjerice, znala sam cvijeće koje je korišteno na plakatu staviti kao dekoraciju u klub, a sva slova ispisana za prvu godinu rada kluba napisana su tušem za oči. Volim dati dozu intimnog. Moram se pohvaliti, a i veoma mi laska, što su izvođači poput Chinawoman ili Grant Harta tražili primjer plakata kao uspomenu na nastup.

photo: Jure Perišić, Zrinka Barbarić

Zrinkin rad možete pratiti na njezinoj službenoj web stranici i Instagram profilu