Početkom rata u Ukrajini, ruski predsjednik Vladimir Putin i njegovi brojni savjetnici te generali obećali su kako Rusija neće koristiti nuklearno oružje osim ako ne osjete da je ugrožena egzistencija same ruske države. Što točno ruska elita smatra povodom za korištenje atomske bombe nije previše jasno, no kao što se invazija na Ukrajinu opravdava 'agresivnim širenjem' NATO-a na istok, tako Rusima nisu dobro sjele ni vijesti da u Sjevernoatlantski pakt ulaze Finska i Švedska
Potpredsjednik Odbora za obranu ruske državne Dume Aleksej Žuravljov, Putinov blizak suradnik, upozorio je da Rusija može izbrisati Finsku s lica Zemlje u deset sekundi. Na pitanje je li moguće da Rusija prva napadne atomskom bombom, odgovara: 'Sigurno, ali pod uvjetom da samo postojanje Rusije bude dovedeno u pitanje'.
Danas, kad je posve neizvjesno kako će Moskva reagirati na podražaje sa Zapada i kako doista misli 'odgovoriti' na širenje NATO-a na susjedne im Finsku i Švedsku, valja se podsjetiti kako se mijenjala sovjetska ratna doktrina od Drugog svjetskog rata na ovamo i kakve su sve sulude planove smišljali sovjetski generali.
Nakon smrti Josifa Staljina, 1953. godine, rusko rukovodstvo posve mijenja ratnu doktrinu koja se do tada oslanjala na konvencionalne snage i nadmoć u brojevima. Ključ nove strategije postaje nuklearno oružje i njegova vrlo liberalna upotreba.
Ukratko, zbog straha da će Sjedinjene Američke Države prve izvesti nuklearni napad, Sovjeti planiraju zauzeti cijelu zapadnu Europu munjevitim napredovanjem snaga Varšavskog pakta (Mađara, Čeha, Poljaka, i ostalih) koji bi krenuo nakon inicijalnog napada s gotovo 200 nuklearnih glava.
Iako Rusija do danas nije skinula oznaku tajnosti s plana nazvanog 'Sedam dana do rijeke Rajne', neke bivše članice Varšavskog pakta poput Češke i Poljske otkrile su svijetu djeliće plana koji su im ostali u posjedu nakon raspada pakta i SSSR-a.
Konkretno, plan je bio udariti Europu sa 189 nuklearnih oružja - 177 raketa i 12 bombi snage od pet kilotona (što je četvrtina snage atomske bombe bačene na Hirošimu) do 500 kilotona (kao 20 bombi bačenih na Hirošimu).
Mete su bili gotovo svi veći gradovi u zapadnoj Europi: Hamburg, Bonn, München i Hannover u Njemačkoj; Rotterdam, Utrecht i Amsterdam u Nizozemskoj te Antwerp i Bruxelles u Belgiji.
Samo za malenu Dansku Sovjeti su pripremili pet nuklearnih glava, od čega su dvije trebale uništiti Kopenhagen, a preostale gradove Esbjerg i Roskilde, koji nisu imali vojnog značaja ali se vjerovalo da bi njihovo uništenje u potpunosti srušilo moral Danaca.
Nemali broj atomskih bombi trebao je biti bačen i u naše susjedstvo, tj. na talijanske gradove Vicenzu, Veronu i Padovu kao i na obližnje NATO-ve vojne baze. Iako je tijekom Hladnog rata Austrija bila neutralna, Sovjeti su Beč nanišanili s dvije atomske bombe od 500 kilotona, nakon čega su tu zemlju trebali zauzeti Mađari. Što su bili planovi Moskve za bivšu Jugoslaviju, do danas nije poznato.
