No tu postoje velike razlike. Pretpostavimo da neki fond ulaže u nekretnine, i to u Hrvatskoj. Ako su tijekom jedne godine cijene nekretnina u Hrvatskoj porasle za prosječno pet posto, a neki menadžer fonda je pametnim ulaganjem isključivo u nekretnine u, recimo, Dubrovniku, uspio vrijednost fonda povećati za 20 posto, tada je on bio bolji od tržišta. U suprotnom, ako je ulagao u nekretnine u, recimo, Gospiću, gdje im je vrijednost možda i pala, tada je bio lošiji od tržišta.

Jedna od često prešućivanih činjenica u financijama je ta da je, zapravo, poprilično teško biti bolji od tržišta. A posebno je to teško biti u duljem roku. Menadžeri fondova još mogu 'pobijediti' tržište godinu, dvije ili tri... ali u nešto duljem roku to je gotovo nemoguće. One kojima to uspije može se bez pretjerivanja smatrati najboljima.

Nije čudo stoga da menadžeri i ulagači pokušavaju na sve moguće načine poboljšati svoje sposobnosti ulaganja, odnosno predvidjeti kojim će dionicama, na primjer, cijena rasti najviše. I danas, svakako, nije više čudno da se u tome na veliko služe računalima. No posljednjih je godina sve to otišlo još korak dalje.

Nakon što su godinama korištena tek za bilježenje i arhiviranje podataka o trgovanju dionicama, računala su s vremenom preuzela veliki dio poslova brokera. Nije više broker taj koji čeka kad će cijena nekoj dionici na burzi pasti ili porasti da bi onda izdao nalog za kupnju ili prodaju, nego to danas rade kompjutori. I ne samo da to rade, nego to rade nezamislivo brzo.

Veliku većinu prometa na burzama danas čini kupoprodaja dionica među velikim ulagačima, fondovima, bankama i sličnima. Kod takvih transakcija vrijednih milijune dolara svaki, pa i najmanji, pomak cijene može značiti zaradu. Da bi to što više iskoristili, ulagači su u posljednjih petnaestak godina enormne iznose investirali u računalnu opremu. Koliko je to daleko otišlo dovoljno govori činjenica da se vremena zadavanja i izvršavanja transakcija kupoprodaje dionica danas mjere mikro-sekundama – milijuntim dijelovima sekunde.

Superbrzi kompjutori i algoritmi koji upravljaju tim kompjutorima samo su jednostavniji dio priče, i gotovo već dio prošlosti. Ono čije vrijeme polako dolazi jest – umjetna inteligencija. Spomenuti sofisticirani algoritmi na temelju kojih se danas trguje na burzama u svojoj su osnovi poprilično jednostavni. Ulagač ili broker, prema nekoj svojoj procjeni, određuje razinu cijene za pojedinu dionicu i ako ona na tržištu dosegne tu razinu, računalo automatski burzi šalje naloge za kupnju ili prodaju – već što je investitor odredio. Ono što današnja računala čini kompleksnima jest količina tih transakcija u kojima se prodaju i kupuju tisuće i tisuće dionica u vrlo kratkom vremenu jer se želi iskoristiti svaki pomak cijene na tržištu

No i takva trgovina i dalje ovisi o ljudima. Ulagači su i dalje oni koji određuju u koju dionicu žele investirati i pod kojim je uvjetima prodati. Računala su tu samo alat koji pomaže u proračunima, analizi i, kao što je već spomenuto, provedbi samih transakcija na burzama.
Ipak, vremena se mijenjaju.

Institutional Investor, poznati časopis za financije i investiranje, početkom svibnja je objavio listu najboljih menadžera tzv. hedge fondova za prošlu godinu. Hedge fondovi su jedna podvrsta investicijskih fondova koji se često bave ulaganjima u sofisticirane financijske instrumente, a koriste i vrlo razvijene strategije ulaganja. Postali su popularni jer se njima mogu ostvariti zarade neostvarive ulaganjima u uobičajene vrste imovine. Ako cijena neke dionice može porasti, eventualno za 100 posto ili 200 posto tijekom jedne godine (što se smatra vrlo visokim prinosom), pa ulaganjem u tu dionicu svoj novac možete udvostručiti ili utrostručiti, ulaganje u hedge fondove može donijeti i deseterostruku ili dvadeseterostruku zaradu. Naravno, mogućnost takve zarade nosi i bitno viši rizik zbog čega je i moguće izgubiti puno, puno više novca nego klasičnijim investiranjem.

Najuspješniji menadžeri fondova stoga mogu tijekom jedne godine zaraditi i po milijardu ili više dolara. To pokazuje i spomenuta lista Institutional Investora na kojoj su prva dvojica menadžera, Kenneth Griffin iz tvrtke Citadel te James Simons iz firme Renaissance Technologies lani svaki zaradili po 1,7 milijardi dolara.

Ono što najnoviju listu čini drukčijom od prethodnih jest to da među prvih osam menadžera fondova (od kojih su svi u 2015. godini zaradili 500 ili više milijuna dolara) njih čak šest pri ulaganju i razvoju strategije ulaganja koristi sofisticirane kompjuterske simulacije. U cijeloj listi 25 najboljih takav način ulaganja koristi njih polovica. Prije 15 godina, kad je Institutional Investor po prvi puta objavio svoju listu samo su se dvojica menadžera pomagala računalnim simulacijama.

Ovim financijašima računala su sve manje samo kalkulatori i registratori na steroidima. Vrlo kompleksne strategije ulaganja u kojima se povezuju investicije u razne vrijednosne papire i time se pokušava što više uvećati potencijalna zarada (nešto poput kombiniranja koeficijenata u kladionicama) više nisu samo domena vrhunskih menadžera i analitičara. S razlogom. Kao što smo spomenuli, biti bolji od tržišta je izuzetno teško. I ako se u tome može više pouzdati u kompjutere, koji su sposobni analizirati i sintetizirati puno više informacija u puno kraćem roku nego je to sposoban čovjek, onda je logično očekivati da će investitori sve veći dio posla prebacivati strojevima.

No, nisu samo financijaši u opasnosti da ih na poslu zamijeni zujanje servera. Vijesti iz pojedinih američkih odvjetničkih ureda govore o tome da se i tamo računalni programi, odnosno umjetna inteligencija počinju koristiti sve više. Umjesto da služe samo za arhiviranje i pretraživanje kao dosad, računala polako postaju strojevi od kojih se traže odgovori na pojedina pitanja koja zahtijevaju pozivanje na dosadašnju praksu i uspoređivanje s aktualnim slučajevima i procesima.

Nakon što već desetljećima računala, odnosno roboti, preuzimaju rutinske i automatizirane poslove, njihov razvoj posljednjih desetak ili dvadesetak godina, a posebno napredak u području umjetne inteligencije polako postavljaju pitanje – hoće li i kada umjesto čovjeka direktor neke kompanije biti kompjutor?

Ovih dana obznanjene informacije iz Facebooka, tvrtke koja je vlasnik najpopularnije društvene mreže na svijetu, kroz koje se saznalo da odabir vijesti koje se objavljuju u profilima njihovih korisnika nije rezultat računalnih algoritama, nego da to i dalje rade ljudi, govori da smo trenutno još uvijek daleko od trenutka kad će računala i misliti za nas.

Ali, svakodnevni napredak i inovacije u tehnologiji jasno ukazuju na to da bi razne seminare, konferencije, i tečajeve na kojima se menadžerima prodaju savjeti o tome kako dodatno poboljšati vođenje kompanija, ne tako daleko u budućnosti mogli zamijeniti sajmovi računala i sofisticiranog softvera. Pitanje ostaje samo – tko će onda u petak u 17 sati ugasiti šefa pred vikend – i hoće li to uopće biti potrebno?