Uz turizam, ugostiteljstvo i prijevoz putnika, među gospodarskim sektorima koji su imali poseban peh u aktualnoj pandemiji našla se mesna industrija. Za razliku od prvospomenutih, kojima je škodio manjak potražnje, mesna se industrija našla u problemima jer su u nekoliko zemalja klaonice i pogoni za obradu mesa postali velika žarišta zaraze koronavirusom.

Iako je to svojevrstan udarac na imidž, može se očekivati da će se, nakon što se radnici vrate na svoja mjesta i pogoni ponovo otvore, u nekom kraćem roku sve uglavnom vratiti na staro. No da puno ozbiljniji potencijalni problemi čekaju mesnu industriju u srednjem i duljem roku, pokazuju razmatranja o tome kako dalje smanjivati ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu.

Prije šest mjeseci Europski parlament odobrio je Europski zeleni plan – strategiju koja bi trebala osigurati da će Europska unija do 2050. postati klimatski neutralna, odnosno da neće pridonositi klimatskim promjenama. Još i prije, u sklopu strategije očuvanja okoliša, članice Unije radile su na tome da prilagode proizvodnju energije te da se umjesto fosilnih goriva okrenu obnovljivim izvorima. S tim u skladu napravljeni su planovi, ponegdje već i realizirani, o zatvaranju rudnika ugljena. Izgaranje ugljena jedan je od glavnih generatora tzv. stakleničkih plinova, zbog kojih dolazi do zagrijavanja atmosfere.

Uzgajivači goveda sada strahuju da bi se, nakon rudara, na meti želje za zelen(ij)om ekonomijom mogli naći oni. Procjenjuje se da je poljoprivreda odgovorna za ispuštanje desetine stakleničkih plinova u atmosferu, a govedina u tome ima posebnu ulogu jer njena proizvodnja ima daleko jače posljedice po klimu nego proizvodnja ostalih vrsta mesa. Prema jednoj studiji, proizvodnja kilograma govedine stvara 27 kilograma stakleničkih plinova, dvostruko više od svinjetine, i više nego trostruko više od piletine.

Ako EU namjerava ostvariti svoje planove dosezanja klimatske neutralnosti do 2050., proizvodnja govedine svakako će se naći na meniju. Marco Springmann, istraživač na području javnog zdravlja sa sveučilišta u Oxfordu, čije riječi prenosi portal Politico, kaže da se 'potrošnja i proizvodnja govedine u bogatim državama mora smanjiti za oko 90 posto ako želimo izbjeći opasnu razinu klimatskih promjena i zadržati globalno zagrijavanje na ispod dva stupnja'.

Takve procjene izazivaju zabrinutost među stočarima, ali i njihovim političkim saveznicima. Neki od njih su svjesni izazova i očekuju da će u budućnosti doći do smanjenja uzgoja goveda. Španjolski ministar poljoprivrede Luis Planas nedavno je pak svoje kolege iz Unije podsjetio da se ne smiju donositi 'vrlo općenite odluke bez razmatranja nijansi' vezanih uz stočarstvo.

Otpor iz stočarskih krugova očekivana je reakcija i dio šireg protivljenja promjenama koje bi mogle iz korijena reformirati višestoljetnu poljoprivrednu tradiciju EU-a. Usprkos brojnim zamjerkama, tzv. Zajednička poljoprivredna politika i dalje je najglomazniji europski program na koji otpada i 40 posto proračuna Unije. Ona se već godinama nalazi na meti kritika stručnjaka i nevladinih udruga jer se većina poticaja i subvencija u poljoprivredi isplaćuje temeljem veličine zemljišta koje posjeduju poljoprivrednici, a ne temeljem onoga što i koliko proizvode. Za promjene u stočarskoj politici prvo bi trebalo doći do ozbiljnije reforme u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici.

Iz Bruxellesa zasad dolaze neuvjerljive poruke da je poljoprivreda EU od 1990. svoju emisiju stakleničkih plinova srezala za petinu. No to nije dovoljno, a i mnogi i te brojke proglašavaju sumnjivima. Njemački stručnjaci su u jednom istraživanju zaključili da je ispuštanje stakleničkih plinova u poljoprivredi od 2012. ponovo u porastu, a napominju i da bi procjene koje govore da je poljoprivreda kriva za 10 posto europskih stakleničkih plinova trebalo barem udvostručiti, ako se uračuna i korištenje zemljišta izvan EU-a zbog uvoza govedine.

Povjerenik Europske komisije za poljoprivredu Janusz Wojciechowski nedavno je kazao novinarima da će članice Unije morati smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova iz stočarstva kao dio Europskog zelenog plana. Među stočarima se mogu čuti primjedbe da se industriju koja se ionako bori s profitabilnošću opterećuje s previše ekoloških zahtjeva.

EK favorizira tip uzgoja u kojem stoka pase na travnjacima umjesto da se za nju uvozi hrana bazirana na soji, a koja se opet proizvodi uz korištenje umjetnih gnojiva i pesticida. Dio europske strategije za zeleniju budućnost je i plan smanjenja korištenja umjetnih gnojiva za 20 posto do 2030., a velik dio tih gnojiva koristi se u proizvodnji hrane za stoku.

Smanjenjem takve stočarske poljoprivrede, na koju otpada značajnih 68 posto obrađene zemlje u Uniji, moglo bi se stvoriti dodatnog prostora za sadnju voća ili povrća, a zemlja bi se mogla ostaviti i neobrađenom, čime bi se povećala bioraznolikost.

Dio stočara drži da je bezmesnu budućnost teško očekivati i da će uvijek biti potražnje za govedinom. Drugi se čak nadaju da bi razvoj biotehnologije mogao donijeti uzgoj goveda uz manje ispuštanje stakleničkih plinova, odnosno uz bitno manju štetu za okoliš. Napori za prilagođavanjem uzgoja stoke iz sadašnjeg industrijskog oblika u manje intenzivne sustave prihvatljivi su i stočarima i borcima za čišći okoliš, a takva će politika vjerojatno morati biti neko privremeno rješenje. Odlazak goveda na ispašu na travnjake svakako je prihvatljiviji nego da krenu putem rudnika.